Kako te lažna ljubav može iznevjeriti, zašto patiti za nekim tko te nije ni volio, ipak, mi smo ljudi prepuni smo mana i nedovršenosti s kojima smo razapeti na drvu života. Puni smo neostvarenih projekcija ili, ljepše rečeno, iluzija i žaljenja za onim tko nas nije volio. Osoba koja te ostavi, koja te ne može čuti, koja je nesposobna voljeti, nakon žalovanja možemo dopustiti da počnemo puštati u život osobe koje nas mogu voljeti. Za to vrijeme možete osjetiti ljubav, čak i sami sa sobom, jer vas taj dio vas razumije bolje od ikoga. Biti ostavljen je zapravo početak pravog života i olakšanje ako shvatimo da nema nekog tko nije želio biti dio neprestanog susretanja srca. Kako to obično biva, imamo inferiornu prirodu, patimo od osjećaja bijede, prokazujemo nebo, očekujemo pomoć od nekoga da nas podrži u našoj čežnji umjesto da osjećamo zahvalnost što nas je nebo ili netko u nama spasio od nesvjesnog života u kojem smo voljeli slike i dozvolili sebi da upoznamo nekog tko voli osobu.
Poezija je puna ljubavi, slike ne uzvraćaju ljubav, ona se događa u neprestanom susretanju duša. Ona je za odvažne voli eleganciju, ljepotu trenutka, kada se ostvari postaje aristokratska i otvorena svim slojevima društva, ništa nije savršenije na ovom svijetu od nje, ništa ne može biti važnije od iskustva suprotnosti u kojoj se stvara alkemija života. Zaobilaženje ovog procesa donosi bezvrijedan život i vrtlog rituala površnosti. Kao što vas umjetnost obogaćuje, s druge strane, ljudska glupost banalizira život.
Vođenje ljubavi i intimnost imalo je priliku uzdići se na pijedestal i pokazati smisao spajanja suprotnosti, ali lakše je bilo obezvrijediti eros i ocrniti njegovo značenje. Zato je slavljenje nasilja način života je lakše obezvrijeđivti ndgo shvatiti smisao.
Razgovor može biti ljubav, ali odabir dijeljenja je ono što donosi prihvaćanje druge strane. Između čovjeka i ljubavi nalazi se želja za prihvaćanjem. Neki to traže u nacionalnosti, neki u obitelji, neki u vjeri, sasvim suprotno, život je nemogućnost prihvaćanja jer nismo ono što jesmo u prihvaćanju već netko drugi.
Jedan san ide ovako: prijatelj i voljena osoba ostavljaju Marka. To je vječni san onoga čega se ljudi boje – neprihvaćanja. Ipak, san nas vodi do nečeg najljepšeg, ali je za većinu previše užasan da bi ga prihvatili, i zato se ljudi vraćaju u veze i društvo po još povrijeđenog. Kad ostaneš sam, otkrivaš sebe, otkrivaš svijet uživanja u izvoru koji govori, pun je riječi obilja, iz njega dolazi mnogo toga neizrečenog: primi riječi iz dubokog izvora. Iza bijede na početku priče dolazi osjećaj dostojanstva, sve što sam želio živjeti postaje stvarnost. Na pragu Anime, voditeljice duše, koja preuzima oblik Nerođenog.
