Danas smo suočeni s bujicom savjeta koji nas potiču da se okrenemo boljitku, istini i suosjećanju. Također, smo pozvani da razmišljamo pozitivno i prakticiramo nenasilje, s druge strane, statistike govore o porastu psihičkih bolesti. Od davnina smo okruženi religijom koja nas navodi na pozitivno djelovanje, ali isto tako znamo da je to rezultiralo vjerskim ratovima, a najmanje ljubavlju. Međutim, Jung tvrdi da je potpuno odvajanje čovjeka od mitova i bjaki kao psihičkim sustavima ravnoteže opasnije od mračnog srednjeg vijeka. Poplava bolesti izazvana čovjekovim iskorjenjivanjem mitološke stvarnosti, mašte i slika koje potvrđuju snovi mnogih ljudi potvrđuje da je Jung bio u pravu, ma koliko ljudi mislili drugačije. Čovjek bez korijena je isprazni konzument “fast fooda”. Bajke i mitovi nam pokazuju rješenje, ili, kako će neki naš naum završiti jer oni nose proživljena iskustva gdje nas uče da ne ponavljamo stare greške već da iznađemo nova rješenja.
Često nam je teško priznati da su religije kroz povijest bile poprište ratova koji ni danas ne jenjavaju. Od malih nogu učimo da je dobro činiti dobro, ali laž i moć su prečac koji ne bira sredstva. Kao da smo svjesni da nam se ne govori istina, kao da ne možemo reći: “Savjete koje smo dobili u praksi ne funkcioniraju”. Bojimo se to reći naglas, bojimo se osude, čuvamo svoj posao i svjesni smo činjenice da smo zamjenjivi. Ipak, savjeti stižu i tjeraju nas na preispitivanje, te se postavlja pitanje koliko je moguće promijeniti postojeće stanje? Nakon što provedemo neki savjet u djelo, počnemo pozitivno djelovati, ali, već u sljedećem trenutku netko objavi eknomsku krizu koja nas je zahvatila i mi se opet predomislimo i vraćamo na staro. Jung je rekao da je Bog, kada je stvarao svijet, prvo stvorio strah.
Zapitajmo se kako emocija straha utječe na formiranje naših stavova. Primejrice, nemojte jesti par dana, kad ogladnite promijenit ćete mišljenje, pogotovo ona pozitivna koja ste upravo preuzeli iz neke knjige. Zašto je to tako i zašto smo inertni na promjene? Jedan problem je što smo pokušali puno puta, ali ne želimo priznati da smo pokušali na pogrešan način, odnosno to smo pokušali formalno, nikada strateški i promišljeno. Drugi razlog je puno kompleksniji, a to je da promjena zahtijeva puno znanja o tome što želimo promijeniti. Svjesni smo da kad krenemo u neku aktivnost, ona nije onakva kakvom nam se predstavlja, javlja se sumnja, društvo nudi laži, odustajemo od promjena i vraćamo se u kolotečinu.
Freud je problem pronašao u Idu – instinktivnom dijelu naše osobnosti koji cijeni zadovoljstvo i puteve koji ne zahtijevaju puno truda. Primjerice, mnogi bestseleri temelje se na poticanju ljudskih infantilnih težnji, poput bogatstva. Koliko god bilo neko batstvo, netko je morao sagraditi, stvoriti i kreirati, a za to je potrebno puno rada, krivih koraka i padova. Takve ideje koje govore lako ćemo izbjegavaju proces rasta jer rastemo kroz poteškoće, jedino smo tako involvirani u ono čega smo se prije bojali, a sada u tome uživamo.
Buddha je sažeo borbu ovo učenje riječima: “Budi sam sebi svjetlo.” Ne priznajemo da je pogreška, poput patnje, legitimna i nužna za našu promjenu. Često kada ljudi pročitaju knjigu ona ima kratkotrajan učinak, a zatim se ubrzo vrati osjećaj bespomoćnosti. Ne žele priznati da se radi o alkemiji riječi i slika, te da procesoru koji to obrađuje treba novi program da uzme u obzir više činjenica i poveže događaje o nama samima i svijetu te prilagodbi na uvjete. Mnogi koji su otkrili umijeće življenja isprobali su mnoge metode, neke više, neke manje, ali nitko od njih nije postigao promjenu preko noći, što znači da su potrebni vrijeme i praksa. Naime, lijepe poruke imaju kratkotrajan učinak, jer nakon pozitivne promjene onaj infantilni dio kaže: stari, popij pivo i zaboravi, bolje nam je kad nam je netko kriv za sve. Ako se vratimo na početak, koji kaže da sustav samoobmane počinje u nama, odnosno da u prosjeku 75 posto ljudi laže barem jednom dnevno, onda je jasno da je laganje dio kulture i načina života. I Grci su uvidjeli nemogućnost rješavanja društvenih problema, pa su odabrali lakši put i okrenuli se dionizijskom instinktu, infantilnom dijelu sebe, što znači orgije i opijanja. Naša je civilizacija uznapredovala u odnosu na starogrčku i uvela kult svetih stvari koje današnju globalnu ekonomiju tjeraju u opijate i orgije. U konačnici, radi se o jednom te istom problemu, koji dopušta malom infantilnom derištu da vlada našom kućom. Civilizacija je implementirala sve moguće zakone kako bi zaštitila svoj svijet glupih pravila, istosobno skrivajući najbitniji zadatak, a to je vizija života. Gotovo svi prepoznajemo te zakonitosti, ali ostajemo pošteni, jer progovoriti o toj laži na orvelovski način značilo bi svjesno uništavati vlastite laži. Progovoriti o neistinitosti društvenih ‘inih’ obećanja je stati na tlo gdje ostajemo sami, jer vjetar je jak, a malo je onih pored nas koji su nam samo pljeskali za pozitivnost i napredak. U psihičkom samootkrivanju samo praksa mijenja stavove i stilove života. Ne moramo svoje stavove oblikovati prema društvu koje je krajnje bolesno zbog svoje površnosti, ali mi smo mjerilo života keoz rad na novim stavovima. Laž koja nas tjera da vjerujemo da poštivanje ljudskih standarda predstavlja ispunjenje je okov koji u jednom trenutku donosi ludilo, a postaje stvarnost na naslovnicama novina. Što prije shvatimo da ti standardi nisu donijeli ništa dobro čovječanstvu, veće su nam šanse za ozdravljenje.

Nikola Žuvela