Arhetip djeteta ili Petra Pana popularan je u svim religijama u kojima vjernici ritualnim radnjama, bilo u kršćanstvu, islamu, hinduizmu i budizmu, ili kroz duhovni pokret pozitivnog razmišljanja, pokušavaju uspostaviti odnos trogodišnjeg djeteta, koji se temelji na prvoj fazi razvoja čovjeka ili faza sebičnosti, što znači razmjenu temeljenu na odnosu trgovac-obrtnik. Vi ste u odnosu s Bogom ili Budom u kojem činite dobra djela i očekujete da vas božanstvo zaštiti, a to je nasljeđivanje magičnih obreda jer je dijete u magičnom obredu s roditeljima i to je pokušaj u starosti da se vrati u stanje sigurnosti i zaštite. Čedomil Veljačić, naš filozof i theravada budist, borio se protiv takvog površnog shvaćanja duhovnog, ali kolektiv ne može preskočiti faze razvoja, još uvijek traži roditelja i nije spreman za ravnopravan odnos razmjene emocija s Jastvom. Želi ispunjenje očekivanja, pa je božanstvenost i u toj službi. To je djetinjasta duhovnost koju ljudi prakticiraju kako bi izbjegli rješavanje problema. Kao što Jung kaže:
„Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zato su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne vidimo da sigurnost može nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.“
Trgovina emocijama počinje s roditeljima koji posjeduju dijete i tretiraju ga kao stvar, nakon toga prelazi u odnos u kojem se partner kažnjava ako ne ispuni narcistička očekivanja, a kada to ne uspije, netko ide u uništenje i poroke, a netko ide u duhovnu sferu, ali u kojoj se očekuje razmjena. Zapravo, ne bismo trebali toliko pažnje posvećivati takvom odnosu jer je prirodan, jer je prepoznat i u kršćanstvu i naziva se narodna religioznost. To je normalno nesvjesno ponašanje ili razvojna faza. U tom dječjem duhovnom odnosu postoje zlo i dobro. Oni koji slijede pravila rituala i dobrih djela su dobri, a oni koji ih ne slijede su loši. Tradicionalisti staromodnim pristupima religioznosti optužuju hedoniste, dok s druge strane, hedonisti kojima vlada Edipov kompleks krive tradicionaliste misle da su intelektualci i da su iznad vjernika. Većina ne možete biti ako ne poznajete zapadnu povijest: od filozofije, religioznosti, umjetnosti do prepoznavanja kako je jedno utjecalo na drugo.
Na primjer, današnja znanstvena metoda temelji se na antičkoj filozofiji, a da stvar bude gora, svi mitovi antike koje je otkrio Freud govore i o načinu života koji danas živimo, tj. sve što mislimo da znamo nesvjesno nam se servira na jelovniku. U svojoj knjizi o Zaratustri, Friedrich Nietzsche govori o tom drugom potisnutom dijelu osobnosti ili dionizijskom u nama, koji, ako ga ne asimiliramo, ne možemo razumjeti istinu jer je to kao da želite izbrisati dio sebe. Duhovnost djeteta to ne može razumjeti. Ne može vidjeti da su dobro i zlo, muško i žensko spareni kao jedno. Dijete to izlučuje i zato današnji odrasli ili djeca ne mogu razumjeti odnose. Oni, kao u mitu o Prometeju, ne koriste svoj intelekt za samorazvoj, već za posjedovanje. Trogodišnje dijete fasciniraju stvari, za njega su drugi ljudi stvari ili sredstvo za postizanje cilja. Stoga Jung kaže:
Kada se taj cilj postigne, treba li stjecanje novca, osvajanje i širenje postojanja i dalje trajati izvan svakog razumnog smisla? Tko god prenese taj prirodni cilj na poslijepodne života, bit će prisiljen platiti za to psihološkim gubicima. Kao što mladić koji želi prenijeti svoj djetinjasti egoizam u odraslu dob plaća svoju pogrešku društvenim neuspjesima.
Kada postanete svjesni dijela sebe, kao da umire nesvjesni djetinjasti dio vas. Kako on umire, tako dijete gubi oca ili autoritet o kojem ovisi, bilo duhovno ili materijalno. Tada je čovjek spreman prihvatiti vlastite suprotnosti u sebi. Dijete duhovnosti poštuje državu, ne može vidjeti da stvaranjem kolektiva, bilo duhovne skupine ili nacije, utjelovljuje zlo, jer uronjeno u masu gubi sebe i tako postoji kao instrument. Tek kada osoba napusti grupu, narod, državu iznutra, prepuštena je spajanju suprotnosti, gdje više ne stvara vanjske potpore i shvaća da je ono što izvana naziva zlom zapravo njegov unutarnji sukob. Taj sukob ga zapravo liječi jer više ne može nikoga ni za što optužiti, postaje svjestan da sam stvara sliku i sudove na temelju onoga što mu se nudi.
Kada čovjek nije vezan za spolove, više ne može promatrati vanjske događaje s fiksnim stavom, već je slobodan od stvaranja mišljenja jer više nije vezan za suprotnost koju stvara želja. Djetetova duhovnost vezana je za gomilu, a tada nipošto nije svjesno da tamo pronalazi te ljude ili situacije koje se nekontrolirano pretvaraju u nepravdu. Nema načina da shvati da grupa nema morala ni duhovnosti.
Nikola Žuvela
