Praktični psiholog i oštroumni promatrač zapadnog svijeta, Carl Gustav Jung primijetio je da su mnogi ljudi u njegovom dobu bili zahvaćeni osjećajem beznačajnosti, nedostatnosti i beznačajnosti. Jung je radio s tisućama ljudi, kao i Erich Fromm, i došli su do zaključka da se radi o “duhovnom problemu”.
Ovaj “duhovni problem” danas je srž problema mnogih ljudi, a njegova široka vidljivost među ljudima predstavlja veliku prijetnju slobodi i prosperitetu zapadnog društva.
Svi pokušaji znanosti da psihičke probleme riješi materijalnim sredstvima, čak i nakon stotinu godina znanosti, završavali su katastrofom. Razgovarao sam s nekim psihijatrima koji su bili voljni razgovarati o tome i oni su potvrdili navedeno, točnije koktel lijekova djeluje šest mjeseci i onda postane bezvrijedan, nakon toga se mijenja terapija, ali ne liječi nego održava stanje tupila. Ovo je jedini dokaz da je duša nešto što je nematerijalno i svatko od vas to mora sam proći i vidjeti da kod psihičkih bolesti ne možete se izliječiti već možete nastaviti uzimati lijekove koji će održavati vaše tupilo i prazninu. Zato u psihoterapiji se pokušava klijent skinuti s lijekova nakon šest mjeseci, ali iz iskustva velika većina odbija dublje zadirati u sebe i razloge dolaska psihičkog poremećaja tako da se nastavlja s koktelom lijekova. Oni koji su se obrazovali i okrenuli se psihoterapiji i višesatnim meditacijama dolaze do stvarnih dokaza i pomoći,ali to ostaje za svakog pojedinca da isproba sam jer ovaj put je isključivo vlastita borba sa samim sobom. U pravilu, manje od 0,3 posto ljudi stvarno radi sa sobom, što je potvrdio Ken Wilber koji se puno ozbiljnije bavio tom temom.
Ljudi neće raditi ovakva istraživanja jer ljude ta tema iskreno ne zanima.
Jung je proučavao ludilo u ljudima i sam je prošao vlastitu shizofreniju gdje je otkrio kako ludilo krije mnoge kolektivne duboke religijske sadržaje koje ljudi ne razumiju. Pozitivno navedene duboke sadržaje, prosvijetljene osobe asimiliraju u sebe i tada dolazi do spoznaje sebe. Oni u tim stanjima, prema znanstvenim istraživanjima, ulaze u višesatno delta stanje, koje normalan čovjek može stvoriti samo nekoliko sekundi u dubokom snu.
Svatko tko se želi baviti ovom temom mora doći do osobnog iskustva.
Drugo iskustvo potvrđivanja duhovnog možemo otkriti kroz sociologiju i psihologiju religije, gdje nalazimo obrasce i opasnosti zanemarivanja duhovne komponente, a treće je ono koje se već primjenjuje u Zapadnoj Europi, gdje koriste psihoterapiju.
Većina ljudi iskusi problem kroz bolesti i ekonomske krize. Naime, Jung je uočio kako društvene posljedice duhovnog problema djeluju iz prve ruke u vidu dva svjetska rata i uspona brojnih totalitarnih država. Bio je toliko užasnut tim događajima da je sve svoje uvide pokušao prenijeti drugima u nadi da će spriječiti slične događaje u budućnosti.
Jung je vjerovao da je pojava ovog duhovnog problema koincidirala s opadajućim utjecajem koji su tradicionalne religije, ponajviše kršćanstvo, imale na zapadna društva tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Stvoren je opasan prostor koji su neuspješno ispunjavale ideologije s novim uvjerenjima.
“Kako je potpuno drugačiji svijet bio za srednjovjekovnog čovjeka! Za njega je Zemlja bila vječno čvrsta i živjela je u središtu svemira… Svi su ljudi bili Božja djeca pod brigom Svevišnjeg puni ljubavi, koji ih je pripremao za vječni blagoslov i svi su točno znali što učiniti i kako se ponašati kako bi iz pokvarenog svijeta izrasli u nepotkupljivo i radosno postojanje. To čovjeka čini stvarnim, čak i u snovima.” (Carl Jung, Duhovni problem i moderan čovjek)
Osim uspona sekularizma, Jung je sugerirao da je razvoj modernog masovnog društva također igrao značajnu ulogu u nastanku duhovnog problema.
Moderno društvo nastalo je tijekom industrijske revolucije, kada su veliki dijelovi stanovništva premješteni iz malih mjesta u velike gradove u potrazi za poslom i mogućnostima, stimulirajući rađanje masovnog društva. Iako je razvoj masovnog društva sa sobom donio intenziviranje podjele rada, donio je i opasne probleme. “Ovaj novi oblik postojanja… stvorio je osobu koja je bila nestabilna, nesigurna i sugestivna.” (Carl Jung, Borba sa sjenom).
Moderno društvo je raj za ekstroverte, jer potiču aroganciju, površnost, materijalizam i sebičnost. Nemaju refleksiju i pate od narcizma ili zaljubljenosti u sebe. Primjeri u kojima prevladava bezosjećajnost postali su svakodnevica. Stoga Jung kaže: „Pothvat razvoja osobnosti zapravo je nepopularna drskost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, asketizam.” Čovjek se mora vratiti djetinjstvu i mašti i početi pronalaziti svoje biće kako bi napustio determiniranu, hladnu zapadnu civilizaciju koja nas odvaja od stvarnosti, Jungovski..: “Kad netko kaže da je nešto samo mašta, on zapravo govori nešto prilično zastrašujuće; jer kakva god bila naša mašta, to je naš svijet, nažalost. […] Jer svaka mašta je potencijal. Stolica na kojoj sjedim i kuća u kojoj se nalazim bili su nekada mašta graditelja; prvo ju je nacrtao, a onda je sagradio ovu kuću, i ako mi se to obruši na glavu, razbit ću se. Ne postoji ništa u našem civiliziranom svijetu što nije mašta. Dakle, imaginacije su potencijalne stvarnosti, baš kao napunjen revolver, hitac koji još nije opalio; ali neki bi magarac mogao povući okidač i ja bih bio mrtav. […] Siguran sam, na primjer, da primitivci žive u potpuno drugačijem svijetu od našeg; pretpostavljamo da je isto, ali to nikako nije točno. Imaju različite dojmove, različite predodžbe o tome; funkcioniraju na sasvim drugačiji način.”
Nikola Žuvela
Naručite novu knjigu o Saturnu kroz Jungovski pogled.
