U ovom se članku neću baviti Animom i Animusom kao pokretačima ljubavnog života i projekcija u njemu već nekim činjenicama koje su promjenile klasičan brak. Danas muškarac i žena rade u uredima što činjenično dovodi do gubitka privlačnosti. Žena ulazi u muški princip, gubi jednim dijelom nježnost i mora se boriti kao muškarac. Na taj način manje važnosti pridaje unutarnjem osjećaju nježnosti želje za zaštitom, što muškarcu donosi manje privlačnosti o kojem su se raspisali i psihoterapeuti zadnjih pedeset godina. S druge strane, muškarac gubi muževnu ulogu, on u uredu mora biti servilan, odnosno naglašene su sve ženske funkcije. Nekoliko istraživanja na ovu temu dovelo je do saznanja da dazi do brakova koji su u svojoj suštini takvi da partneri postaju prijatelji, ali se gubi strast. To je ono o čemu se danas najviše priča i od čega mnogi brakovi pate.

Kada dođu djeca, prihodi se usmjeruju na njihovo obrazovanje, te troškove stanovanja i na taj je način iz čovjeka izvučena sva energija, gdje nestaje vrijeme za radost. Rad koji se produžio i jurnjava za takvim načinom života, stavljaju u prvi plan obveze i zadatke koje parovi trebaju ispuniti dok nježnost i bavljenje romantikom nestaju. Točnije, očekuje se da se romantika pojavi kao gotov čin koji treba doći kao zasluga za naporan rad, a obično se ne događa ništa kao i kod vjernika koji hodočašće, a onda im se dogodi nesretni događaj i ego se upita zašto  kad sam radio sve po pravilima. Živio sam život programirano, zašto ne dobivam zasluge? Čovjek koji spoznaje sebe, on radi na sebi, zna da sve dolazi uz jako puno rada i da stvari ne padaju s neba, a tako ni ljubav.

Gubljenje polariteta i prevelike obveze predstavljaju stvarnost, ali se u ljubavi očekuje čarobni štapić koji će sve promjeniti, a on se ne pojavljuje. Ne zaboravimo, ljudi rade i očekuju ispunjenje raja. Da tome nije tako, ljudi ne bi bili tako motivirani, odnosno ljudi su motivirani zemaljskim rajem u kojem je raj o zaljubljenosti i njegovom ispunjenju najveći pokretač. Bez obzira na činjenice i trud mnogih da ljudima objasne njihove arhetipske težnje, malo tko će se zaustaviti u svom pohodu na ispunjenje njegovih smjernica. Ljudi čak ne žele vidjeti one na kraju tog puta jer bi se tako suočili sa svojim krivim ciljevima.

Tada bi vidjeli Velikog tatu u obliku druÅ¡tva kojem su se htjeli dodoviriti i ispuniti njegove težnje, a Veliki tata je ustvari imaginarna funkcija kojoj se čovjek iznutra klanja zatomljujući sve svoje najljepÅ¡e talente. Iz perspektive ljudi, mnogi misle da su im veze najvažnije, ali iz perspektive stvarnosti, ljudi su usmjereni na uspjeh gdje su izgubljene tradicionalne uloge. Ok, to je neminovno i nepovratno, ali često na konzultacijama vidim da ljudi žele suvremeni način života, ali bi htjeli i tradicionalnost, a to tako ne ide. Ne možeÅ¡ biti istovremeno uspjeÅ¡na poslovna žena, majka i kreativna osoba jer to je savrÅ¡enstvo Velikog tate kojem se žena klanja, odnosno želji druÅ¡tva da sve zadovolji. Postavlja se pitanje zaÅ¡to? Nedavno mi je jedan par rekao da ima lijep ljubavni i seksualni život i u braku su deset godina, ipak, ispostavilo se da žena pati zbog toga jer nema posao, zaÅ¡to? Veliki tata ili druÅ¡tvo ne priznaje ženu koja je ispunjena osjećajima. Koga je to briga? Dakle, ona je malo pomalo počela pucati po Å¡avovima i na kraju je naÅ¡la posao kako bi bila “prihvaćena” od imaginarnog Velikog tate. Ovo je činjenica o kojoj se malo vodi rasprava, ali tako mora biti. ZaÅ¡to? Zato jer unatoč tolikim raspadima brakova, ljudi ne traže adekvatnu pomoć i nastavljaju po starom. Zov PRIZNANJA DRUÅ TVA je veći i zato ljudi moraju po joÅ¡ koju porciju razočarenja i negacije psiholoÅ¡kih zakonitosti a gdje je unutarnji rast jedina mogućnost.

Nikola Žuvela

terapeut i jyotish savjetnik