Danas meditacija omogućuje i ateistima i nereligioznim osobama da razumiju neka iskustva i duhovni život do zavidne razine, a da pritom ostanu dosljedni svojim uvjerenjima jer su neke meditativne tradicije izrasle iz otpora prema religiji. To je bila prva Budina namjera, ali i budizam se kasnije pretvorio u religiju, iako u mnogim aspektima svojih učenja uglavnom pripada filozofiji. S druge strane, omogućuje im da bolje razumiju iskustvo meditacije i sudjeluju u vrijednostima poput ljubavi, oprosta, davanja.
U nekim slučajevima meditaciju biraju ljudi čije su funkcije ega značajno narušene (psihoze i neuroze). Tada dolazi do nesporazuma. Nakon kratkog vremena, njihove prepreke se povečavaju i zbog krivog pristupa odustaju. Današnja civilizacija živi na pojačanom egu i osjećaju veličine, gdje ljudi u kontaktu s nekim idejama Istoka mogu još više preuveličati osjećaj veličine, što donosi poremećen uvid stvarnosti.
Glavne poteškoće su:
1. Neke se javljaju tijekom spontanog buđenja kundalini energije.
2. Napuhavanje ega. Jung ga je nazvao napuhavanje ega pod utjecajem nesvjesnog. Korištenje meditacije kao alata za bijeg od stvarnih životnih problema poput anksioznosti, profesionalna neispunjenost pod krinkom “prosvjetljenja”. Umjesto da se suoči sa stvarnim roblemima, osoba ih spiritualizira. Ovo nije asketizam, već eskapizam. Jungov koncept sjene ovdje je ključan: ono što se ne integrira u svijest, ispoljava se kao sudbina.
3. Pogreške u praksi, gdje dolazi do pogrešnog rada organa – Aurobindo je to nazvao jogijskom bolešću jer se radi o neravnoteži prane, odnosno preopterećenju organa psihičkom energijom. Većina ozbiljnih poteškoća kundalini, “jogijska bolest”, tamna noć događa se jer ljudi prakticiraju u vakuumu. Tradicije iz kojih te tehnike dolaze uvijek su imale učitelja nekoga tko prepoznaje znakove opasnosti i može osobu usmjeriti. Moderni zapadnjak to često vidi kao nepotrebnu hijerarhiju i odbija pomoć, vjerujući da će aplikacija ili YouTube video biti dovoljni.
4. Sumnje u odabir vlastitog puta jer okolina ne podržava takve izbore, posebno na Zapadu. Meditacija se prodaje kao još jedna self-help tehnika za povećanje produktivnosti ili smanjenje stresa, što je suprotno njenoj anti-egoičnoj srži. Gubi se osnovni etički temelj bez kojeg je praksa samo mehanička vježba koja može osnažiti ego umjesto da ga rastopi.
5. Teškoće u “tamnim noćima”, gubitak sreće, a u ovom slučaju radi se o raspadu ega, koji pokušava osobu posljednjim atomima kroz bol zadržati na starim uvjerenjima. Ovo je stanje u kojem ego čini sve da osobu odvrati od prakse.
6. Mnogi meditanti postaju ovisni o intenzivnim transpersonalnim iskustvima poput stanja mira, ekstaze, jedinstva što je neurokemijski vrlo ugodno. Međutim, cilj prave transformacije nisu privremena stanja, već trajne promjene ličnosti poput strpljivosti, suosjećanja, otpornosti na životne probleme. Kada ta stanja nestanu (što je neizbježno), osoba se osjeća kao da je izgubila milost, što dovodi do frustracije i napuštanja prakse. Prava meditacija gradi temelj koji postoji i kada niste u milosti unutrašnjosti ili nesvjesnog.
7. Najvažniji dio koji nedostaje u modernoj praksi je integracija. Ono što se događa u tišini sjedjenja mora se prenijeti u svakodnevni život: u razgovor s partnerom, u reakciju na prometnu gužvu, u način na koji jedete i radite. Bez svjesnog rada na integraciji, stvara se raskorak između “svete” osobe i “profane” osobe u stvarnom svijetu. To je uzrok ogromne patnje i licemjerja.
Dubok rad na sebi zahtijeva od svakoga da se suoči sa svojim vlastitim sadržajem, točnije, nije toliko problem meditacije ili neke druge metode, već opseg promjene koja utječe na sve pore života. Često mislimo da kada se osjećamo dobro u vezi sebe, ne vidimo da je to namjerno, a ponekad je to samo privremeno stanje koje ima malo veze sa stvarnošću. Prednost meditacije je u tome što razvija aspekt promatrača gdje možete drugačije vidjeti sebe i svoje zablude, posebno u odnosima, ali i u drugim dijelovima života. Ono što meditacija danas jest svakako je čin duhovnosti. Ljudi se danas vole vraćati u stare asketske oblike duhovnosti kako bi prema van pokazali nešto što je Jung s pravom nazvao barbarskim konceptom duhovnosti na Zapadu. Život u kojem je meditacija prirodna, sastavni dio života i gdje osoba nastavlja život koji živi zapravo daje meditaciji najveću snagu jer samo živeći život možemo iskusiti njezine plodove. Svako odstupanje ove ideje prema jednom polaritetu gdje druga strana postaje Sjena ili demonska, što se događa mnogim aspirantima pošto duhovnost razumiju samo kroz pravila. Najveća snaga meditacije nije u tome što nas čini “boljima” ili “svetijima”, već što nam omogućuje da postanemo humani, svjesni, ranjivi, autentični i pristuni u svom vlastitom životu, sa svim njegovim sjajem i tamom. To je pravi, ne dualni put između asketizma i hedonizma, religije i ateizma.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
