Ljudi vjeruju da ljubav ima veze sa srećom i nesrećom, ali u stvarnosti ne preuzimamo odgovornost, nemamo posvevećenost odnosu, prepuštamo se nesvjesnim arhetipskim pričama o tragičnim ljubavima koje lako hvataju nespremne u svoje mreže, koje potom njihove živote pretvaraju u frustraciju. Ljubav se doživljava kao nešto što im se događa sila koja ih obuzme i odvede. Međutim, prepuštanje “nesvjesnim arhetipskim pričama” poput tragičnih ljubavi Romea i Julije ili Tristana i Izolde može nas dovesti u zamku gdje konfuziju, patnju i dramu pogrešno identificiramo kao dubinu ili istinsku strast. Kako kaže Pablo Neruda:
Tragične priče su lijepi grobovi
za one koji se boje žetve.
Prava ljubav nema veze sa sudbinom,
već s upornom, svakodnevnom
odlukom da se bude prisutan.
Ako želimo ljubav, moramo biti spremni posvetiti joj svoj život, a oni koji su prilagodili svoje živote tom idealu više nemaju problema sa srećom i nesrećom u ljubavi. Budući da to nije slučaj u stvarnom životu, snovi se kupuju kako bi se pobjeglo od stvarnosti, točnije od cjeloživotnog zadatka u kojem učimo o emocijama u vezama. Poznati brazilski umjetnik, koji je odrastao u favelama, obogatio se i neko vrijeme kupovao skupe stvari, ali se ubrzo osjećao prazno. Otišao je na smetlište i s nekoliko ljudi koji su tamo živjeli počeo je slikati i lijepiti crteže u smeće. Također su od smeća izrađivali umjetnička djela. Slike je odnio u London i tim ljudima donirao puni iznos svake prodane slike. Izložba je postala posjećena kao i Picassova izložba, odnosno obišla je sve svjetske gradove i imala je isti broj posjetitelja. Netko će pomisliti da je učinio dobro djelo, ali ovdje se barem radilo o dobrom djelu, ali o odabiru ljubavi, ali ne kao imperativa u kojem dobrotvorno davanje predstavlja obvezu i žrtvu, već razumijevanje da ljubav nije dobro i zlo, već izbor životne stvarnosti, a ne iluzija. S druge strane, kao umjetnik, vratio se ‘smeću’ koje ga je oblikovalo, tj. gdje je odbacivanje, tinja ljubav. Ovaj umjetnik pronašao je ljubav tamo gdje ju je najmanje očekivao. Na svjesnoj razini vjerujemo da smo zaljubljeni i da smo pronašli osobu koju smo tražili. Istina je da smo tražili tu osobu, ali ne zato što bi nas susret s njom usrećio, već zato što smo s njom vezani svetim ugovorom prema kojem nam ona odražava upravo ono što smo u sebi odbacili. Kada postane očito da su naše romantične ideje samo mašta, a ne stvarnost, u nama se javlja ogorčenost jer nas je veza vratila onome što je u nama bilo odbačeno i što treba ponovno iscijeliti. Budući da ne prihvaćamo priliku da svjesno radimo na onome što nam partner odražava, osobine koje su nas u početku privlačile, sada nas počinju ljutiti i smetati. Tada stavljamo svoj oklop, branimo se i napadamo. Međutim, u trenutku kada svjesno odlučimo riješiti svoje emocionalne probleme, cijela se priča transformira. Nakon toga počinjemo otkrivati da je ono što nas je u početku privlačilo partneru bilo potpuno površno i da smo zapravo pokušavali riješiti vlastiti osjećaj nepotpunosti u odnosu s roditeljima. Kada prošlost ostavimo zapisanom u našem nesvjesnom sjećanju, počinjemo primjećivati tko i što on/ona zapravo jest. Kada dođe do te spoznaje, možemo razviti još veću bliskost ili shvatiti da smo se spojili na lažnim temeljima. Ako prvo pobijedi, naš se odnos poboljšava i postajemo bliži jer odnos postaje originalniji. Kako kaže Pablo Neruda:
Ljubav nije susret dva savršena neznanca,
već dva ranjiva arheologa
koji iskapaju jedno u drugome
kosti zaboravljene prošlosti.
I onda, kada magija splasne,
kada se vidi samo običan pijesak,
okrećemo se ljuti na svog partnera u iskopu
što je pronašao upravo ono što smo tražili:
našu vlastitu, neiscjeljenu ranu.
Ogorčenje je bijeg iz vlastite kuće,
glas koji viče: “Bolje da to nisi pronašao!”
a istina je da si mi ti dar,
moj najteži i najpotrebniji,
Nikola Žuvela
