Stručnjakinja za veze Susan Winter provela je eksperiment i izlascima s 98 partnera te došla do zaključka: “Izlasci u današnjem svijetu su poput ekstremnog sporta, to je samo prilika za obje zainteresirane strane da površno pokažu svoje talente i prednosti.”
Winter je istaknula da pojam “izlazak” koristi u tradicionalnom smislu riječi, poznatijem kao “udvaranje”.
Neki od spojeva bili su naslijepo, a muškarce su preporučili i njezini prijatelji ili kolege. Drugi su bili putem osobnih oglasa, a neki su bili rezultat specijaliziranih stranica za upoznavanje.
„Muškarci mašu svojim igračkama dok žene paradiraju kao na modnoj pisti. Muškarci se nadaju da će žene zagristi mamac, ali iznenađujuće, mamac nisu oni sami, već njihovo vlasništvo” – napisala je Winter.
Otkrila je da većina muškaraca koristi spoj kako bi se pokazali prijateljima, a sve s ciljem dokazivanja svoje moći i utjecaja. Winter opisuje izlaske kao tržišnu razmjenu gdje se ljudi nude kao roba svojim talentima, prednostima, materijalnim statusom. To je direktna posljedica kapitalizacije intimnosti, gdje se emocionalni život podvodi pod logiku tržišne vrijednosti. Ljubav postaje transakcija, a ne autentična povezanost. Ovo je svojevrsno otuđenje, čovjek prestaje biti subjekt ljubavi i postaje objekt razmjene
Gotovo da nema aktivnosti ili pothvata poput ljubavi, koja počinje s tako velikim nadama i očekivanjima, a opet se tako redovito obija o glavu jer redovito volimo ono što nije tu. Ako volite, ali ne izazivate uzvraćenu ljubav, ako ne postanete voljeni muškarac kroz životnu manifestaciju kao muškarac koji voli, onda je vaša ljubav nemoćna, to je nesreća, i to je pravilo kako živimo u ljubavi. Idemo toliko daleko da stvarno vjerujemo da volimo, a zapravo je naš jedini interes moć.
Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zlouporaba riječi da bi se prikrila stvarnost u kojoj su neskloni prepustiti se. Naši roditelji, također, lažu da vole svoju djecu, ali vole samo ono što djeca trebaju biti i ono što je otisak njihovih uvjerenja kojeg su pažljivo usadili u svoju djecu. Isto može biti rečeno za brak. Bez obzira temelji li se na ljubavi ili na društvenim konvencijama i običajima, iznimka se čini da su supružnici koji se istinski vole. Ono što nazivamo ljubavlju često je demonstracija moći ili onoga što mislimo da jesmo, a to je da ne znamo tko smo i uvijek želimo biti netko drugi i voljeti ono što su nam drugi rekli da je dobro za nas. Napredak se događa samo kod onih koji su napustili pravila u kojima piše kao voljeti, koji žive individualnost i koji se više ne mogu vratiti društvenim pravilima. Ljubav prema društvenim pravilima je ono što ljudi smatraju ljubavlju, ali kroz taj model ne mogu voljeti jer vole slike moći društvenih uloga, u takvom odnosu moći ne može se voljeti osoba. Promjena paradigme ljubavi i razvijanje osjećaja: Živim ono što zapravo jesam stvara pravi osjećaj prihvaćanja u partnerskom odnosu.
Nikola Žuvela
