Suprotnost kao rješenje problema

Svijet se ponaša poput ogledala. Doslovno odražava sve naše pretpostavke o stvarnosti, kakve god one bile. Ali što dobivamo? Jesu li svi pokušaji objašnjenja prirode stvarnosti uzaludni? Stvarnost ima dvije strane: fizičku, koju možemo dodirnuti rukama, i metafizičku, koja je izvan granica percepcije, ali ništa manje objektivna.
Memorija (Jungovo kolekktivno nesvjesno) u nama ne pohranjuje informacije, već nešto poput adrese podataka u prostranstvu varijanti.
Čovjek se ne sjeća ničega iz svojih prošlih života, jer se nakon smrti fizičkog tijela adrese uništavaju. Međutim, pod određenim uvjetima, adrese se mogu obnoviti.
Razum nije sposoban stvoriti ništa fundamentalno novo. Može samo sastaviti novu verziju kuće od starih blokova. Sva znanstvena otkrića i umjetnička remek-djela dobivaju se razumom uz pomoć duše iz prostranstva varijanti. Indijci to nazivaju alaya, budisti bhavanga-sota, a Jung kolektivnim nesvjesnim. Vidovitost i intuicija također dolaze iz nesvjesnog dijela nas samih. Materijalna stvarnost osjeća se stvarnom. Ona trenutno reagira na izravnu akciju i to stvara iluziju da je ona stvarna. Međutim, unutar okvira materijalnog svijeta, krug realno ostvarivih ciljeva uvelike se sužava. Ovdje se morate oslanjati samo na ono što postoji. Svi se oslanjaju na resurse koji obično nisu dovoljni i na mogućnosti koje su vrlo ograničene. Čovjek ne shvaća da je patologija rezultat poremećene ravnoteže i pokušava se boriti s okolinom umjesto da se riješi polarizacije, tj. PRIHVAĆA SEBE. Što ste uporniji u svojim željama i pretenzijama, to je jači magnet koji privlači sve suprotno. Ono što se događa doslovno je sljedeće: pokušavate porobiti svijet, a on se opire, pokušavajući se osloboditi. Dakle, ako vas partner živcira, onda biste trebali preusmjeriti ono što vas živcira na nešto što će smanjiti živciranje jer se nikada nećete moći isključiti, budući da naš um radi u polarizaciji ili sukobu, na što nas sukob svijesti i nesvjesnog prisiljava. To ne znači odustajanje, jer ako nas partner živcira i ne može se konstruktivno raspravljati, onda je potrebno usmjeriti energiju koja vas prisiljava na sukob na nešto što će smanjiti tu napetost. Nije moguće isključiti se.
Ulazak u sukob često nije konstruktivan i ako malo bolje pogledamo, sve se događa u destruktivnim sukobima, a naša vizija situacije uvijek i samo uvijek mora dovesti do izlaska našeg uma iz sukoba. Naravno, nije lako prihvatiti pomisao da neke strukture mogu upravljati nama. Prihvaćanje ove spoznaje stvar je osobnog izbora i nije potrebno vjerovati. Ogledalo je pasivno, ono samo reflektira. Međutim, ako je stvarnost polje potencijala (to “prostranstvo varijanti”), onda mi nismo samo promatrači koji gledaju u ogledalo, već aktivni operatori koji svojom pažnjom i namjerom kolabiraju jednu od bezbrojnih mogućnosti u iskustvo. Naša svijest nije samo kamera koja snima; ona je projektor koji stvara film. Svaka naša pretpostavka, yjerovanje i emocionalno stanje je signal koji šaljemo u to polje, a ono nam doslovno vraća odgovarajuće iskustvo. To nije kazna ili nagrada, već fundamentalni zakon – kao što je zakon gravitacije. Što šaljemo, to primamo. Sukob s partnerom nije samo njegova greška; to je vanjska projekcija unutarnjeg sukoba (polarizacije) koji postoji u nama.

Prihvaćanje je prvi i najradikalniji čin promjene. To nije “Prihvaćam da sam loš” ili “Prihvaćam da je ovaj svijet užasan”. To je: “Prihvaćam da sam ja taj koji ovu stvarnost, ukļjučujući i ovaj problem, poziva u svoje iskustvo. I prihvaćam potpunu odgovornost za to.” Kada prihvatimo da je partner koji nas živcira ogledalo našeg vlastitog nesvjesnog materijala (naše vlastite osorne, rigidne, kontrolirajuće ili ranjive strane), energija se prestaje trošiti na borbu s vanjskim objektom, a usmjerava se na unutarnji rad. Borba s vanjskim svijetom je gubljenje vremena; transformacija unutarnjeg svijeta je jedini put. Učite, vježbajte i sami izvlačite zaključke na temelju proučavanja suprotnosti, u njima leži najveće znanje.

Nikola Žuvela