Na materijalnom nivou, ljudi ne znaju odrediti gdje je problem njihovog posla, kao ni to da je novac nadomještanje neispunjenih emocija. Ako uđemo dublje u čovjekovu psihu, naš najveći problem jest poimanje postanka.

Buddha savjetuje da, ukoliko se želimo trajno osloboditi patnji svojih bezbrojnih budućih života, trebamo odbaciti postanke. Dakle, mi patimo jer mislimo da imamo rođendan, da smo tim rođendanom dobili svoju narodnost, da pripadamo određenom društvu, a sve to dolazi iz naše zablude postajanja, odnosno naše zablude samoprianjanja. Samoprianjanje se zove „postanak” zato što je izvor sve naše patnje i problema, u budističkoj tradiciji. To se zove i unutarnji demon. Zablude su krive svjesnosti koje funkcioniraju tako da uništavaju mentalni mir, kao i sreću. Zablude ne dolaze izvana već iz našeg uma, a one djeluju danonoćno i štete nam preko cijelog dana. U samsari, malo tko ima prilike iskusiti pravu sreću zato što osjećaji postanka i prianjanja za ono što mislimo da jesmo jesu uzrok mentalnog nemira. Izvor sreće se konstantno uništava unutarnjim demonom samoprianjanja.

Naše samoprianjanje je um koji pogrešno vjeruje da mi sami, naše tijelo i sve druge stvari koje inače vidimo, zapravo postoje. Uslijed tog neznanja, razvijamo vezanost za stvari koje nam se sviđaju, a ljutnju za stvari koje nam se ne sviđaju, a to stvara patnju.

Kao što smo rekli, malo tko s kim razgovarate zna definirati patnju. Patite jer ste rekli da ste siromašni ili nesretni, automatski to prianjanje stvara doživljaj da živite u nepravednom svijetu, ali ako se ne identificirate, vi više nemate taj problem. Problem doživljavate mentalno zbog zauzimanja stava, a ne zbog toga jer on vani egzistira. Zbog toga što je zagađen tim unutarnjim otrovom, naš um sve vidi pogrešno, a kao rezultat toga, mi proživljavamo iluziju nalik patnji. Zapravo, mi sami, naše tijelo i stvari vidimo odvojeno, mi ih ne možemo vidjeti kao dio jedne stvarnosti, a odvojena stvarnost stvara ego.

Ono što mi jesmo, daleko je od onoga što zovemo umom. Stoga, ljubav živi izvan uma, strah koji osjećate dolazi iz uma, to je strah od doživljaja ljubavi jer bi time izgubili identitet. Ovdje ćemo objasniti važnost patnje iz psihološkog aspekta.

Jung je smatrao da imamo dva oblika patnje: besmislenu i smislenu. Besmislena patnja je posvuda, kao dio ljudskog stanja, o kojoj govori  Buddha. Egzistencijalna patnja dolazi zbog toga jer želimo izbjeći bol,  kroz poricanje i potiskivanje. Izbjegavanje boli donosi neurozu. Jung je to nazvao dugotrajnom navikom potiskivanja tj., “trpanje” neugodnih osjećaja, činjenica unutar sebe Å¡to uzrokoje neurozu. To je “besmislena” patnja jer nema smisla, nema značaja i ne donosi nam nikakvu korist. Drugim riječima, ovaj oblik patnje nije dar . Oblik patnje koji ima smisla dolazi kada prestanemo potiskivati ​​i preuzmemo svoju moralnu zadaću kao ljudi da se svjesno nosimo sa svojom boli. U ovom procesu, prihvaćamo bol koja je svojstvena životu i radu s njom, znajući da bol ima svrhu.

Bol je upozorenje, ima unutarnju poruku u kojoj sluÅ¡amo unutarnji glas. To znači prihvatiti sve osjećaje koji žele izaći van, a to je prestanak potiskivanja. Na početku ovo je jako neugodno iskustvo, ali razvojem svijesti ova patnja postaje smislena.  Patnja koja je svjesno prihvaćena, postaje gorivo za razvoj svijesti. Alekmičari su smatrali da zadnja faza razvoja jest kada sve ono negativno i najgore iz ovog svijeta postaje gorivo razvoja i nemogućnosti povrede.  Jung kaže da je sreća sama po sebi otrovana ako mjera patnje nije ispunjena. Korijen engleske riječi “blaženstvo” znači “bol”. Tko ne zna Å¡to je bol, ne zna niti Å¡to je sreća i tako prihvaćamo dualnost. Bol nam otkriva ljudskost i smanjuje egoističnost.

Duhovne tradicije uče da je patnja mjesto duhovnog obećanja i iscjeljenja, odnosno ona je veliki pokretač umjetnosti zato su umjetnički životi prepuni patnje.  Ako je živimo pozorno i svjesno možemo dokučiti njen smisao. Njemački mistik iz 14. stoljeća Meister Eckhart kaže da je “… Bog uvijek s čovjekom u patnji; …” točnije, tada možemo biti dirnuti čudom. Jung je primijetio da je “teÅ¡ko podnijeti patnju koja se ne razumije, dok je s druge strane često zapanjujuće vidjeti koliko je čovjek može podnijeti kada razumije zaÅ¡to je doÅ¡la.” Oni koji je ne razumiju lako postanu suicidalni. Budisti su smatrali ako prihvatimo naÅ¡u bol i radimo s njom razvijamo “bodhichittu”, ili suosjećajno srce. “Suosjećanje” doslovno znači “patiti s” drugim. Ne možemo patiti s nekim drugim osim ako i dok ne preuzmemo vlastitu patnju, tako se povezujemo s drugim ljudima. Kako prihvaćamo svoju patnju tako možemo početi razumijeti ljudska bića i tada možemo početi pomagati onima koji su spremni za ovaj proces.

Patnja je početak izdavajanja od stada, ne možete se više nakon tog procesa vratiti ljudima i njihovom načinu života, a to je pravi početak procesa individuacije.

            

Nikola Žuvela