Nesvjesno ne poriče vidljivo i stvarno postojanje dobra i zla, ono je neporecivo. On se nesvjesno ponaša tako da izbjegava apsolutne generalizacije. Dakle, zlo i dobro žive u čovjeku koji ima priliku voljeti, graditi, stvarati; isto što i mrziti, uništavati i ubijati. Život u društvu moguć je suzbijanjem agresivnih i seksualnih nagona. Samo nam potiskivanje omogućuje život u društvu. U tom smislu možda možemo govoriti o ‘etici potiskivanja’, jer nije moguće živjeti u društvu po principima užitka, iluzornog i trenutnog ispunjenja želja (agresije ili ljubavi); potrebno je uzeti u obzir realne činjenice. Stoga, zbog tog potiskivanja, mnogi psihološki sadržaji ostaju nedostupni, a uglavnom se potiskuju kroz školovanje. Kada osjećamo da smo potisnuti, javljaju se otpori, ali radi prihvaćanja od strane društva biramo potiskivanje.
Suprotan proces je sukob, jer ne želimo osvijestiti potisnute, skrivene sadržaje. Nesvjesno tada napada i zapravo ovisi o savjesti pojedinca kako će ga natjerati na realizaciju. Bilo da se radi o bolesti ili gubitku voljene osobe, nesvjesno nije nježno kada se ne shvaća ozbiljno i kada ga ignorirate.
Zato je potrebno da svatko od nas osvijesti postojanje agresivne i destruktivne želje, ljubomoru, zavist, seksualnu pohlepu, želju za iskorištavanjem drugih za osobnu nadmoć. Svi imamo te želje, a ne samo oni u kojima tražimo krivca i zato se prema tom djelu moramo odnositi oprezno, nježno i sa razumjevanjem.
Kroz svijest o obje želje, možemo imati priliku napraviti etički izbor. No, malo je ljudi toga svjesno i ljudi se u svom etičkom izboru služe imitacijama, nametnutim potiskivanjem, strahom, licemjerjem i projekcijom dobra. Primjer je opsesivno-kompulzivni neurotičar (ovo je postao društveni fenomen) čije se ponašanje može činiti izrazito etičnim, poštivanje zakona, pokazivanje velike ljubaznosti i humanosti u kontaktu s drugima. Međutim, znamo da su takva ponašanja reaktivni načini suočavanja sa snažnim nesvjesnim agresivnim porivima kojih on nije svjestan.
Cilj života je postići cjelovitost i osvijestiti potiskivanje. Potiskivanje je nesvjestan mehanizam zabrana i cenzure agresivnih težnji. Svijest počinje tek kada zauzmemo etički stav ocjenjivanja takvih težnji i njihovog osvještavanja. Često završava u izolaciji jer u procesu osluškivanja sebe samo otkrivamo vrijednosti koje iz nas proizlaze. To je sadržaj koji imaju roboti u Spielbergovom filmu Umjetna inteligencija, razumnu percepciju stvarnosti. U filmu pokazuju da su iznad ljudi jer mogu živjeti sa svojim strastima u usporedbi s ljudima koji to ne mogu.
Etički odnos, ravnopravan odnos moguć je sve dok postoji poštovanje totalnih razlika, radikalne razlike između drugog i mene. Ako još uvijek imamo narcisoidan odnos s ljudima, vidimo ljude i svijet u fantaziji koja je iskrivljena mojom željom.
Ljudi žive u narcisoidnim odnosima, budući da objekt kao takav ne postoji; samo je puka projekcija i materijalizacija nečije želje. Živimo ovako: ne želim riskirati da imam dijete ili ljubavnika, jer bih bila izložena patnji i gubitku; Od mene bi se tražilo da volim bez ikakvog jamstva za uzvrat; bilo bi teško prihvatiti odnos u kojem bih morao prihvaćati i poštovati drugoga sa svim njegovim različitostima u odnosu na mene; Ne želim ništa od toga, želim kupovati stvari koje jednostavno volim, ili savršenog sina, savršenog ljubavnika koji ne traži ništa od mene, koji postoji samo da mi udovolji.
Stoga živimo u netrpeljivosti prihvaćanja drugih i njihovih različitosti; zahtijevajući ispunjenje svih želja, ne uzimajući u obzir stvarnost.
To je patos života: vjerujemo u priču za koju znamo da je bajka. Nalazimo se oči u oči s nevjerojatnošću prikazane situacije. Paradoksalno, ono u sebi sadrži neočekivanu ljudskost. Kada izgubimo nekoga ili nešto u životu, pokušavamo povratiti izgubljeni raj idealiziranog spajanja s majkom, trenutak koji se nikada nije dogodio jer u tom trenutku spajanja osobnost kakvu poznajemo još nije postojala.
Civilizacija u kojoj živimo ne želi vidjeti da gradi idealne okvire života u kojima isključujemo sve one koji su slabiji i koji ne odgovaraju našoj slici stvarnosti.  To je poistovjećivanje i ljubav samo prema osobnom raju u kojem nema drugog.

Nikola Žuvela