Devedeset devet posto stvari kojih se bojimo nikada se ne dogodi, a cijeli život provodimo u strahu i radimo stvari koje su protiv života samo zato što je strah produkt ega koji kroz njega manipulira našim životom.
Ego daje tijelu inpute straha iako za to ne postoji vanjski razlog. Recimo, lažemo svom tijelu jer kažemo da ćemo gladovati ako ne idemo na posao, ali to nije istina. Znamo da nećemo gladovati, ali bojimo se zakoračiti u odraslost i suočavanje s uskogudnim prostorom u kojem živi ego. U tom stanju strah od smrti utječe na svaki dio života. Na primjer, potreba da budete u svemu u pravu i da dokažete da druga osoba nije u pravu predstavlja obranu stava s kojim se poistovjećujete, a korijen ima u strahu od smrti. Ego ne može prihvatiti da niste u pravu jer bi to značilo umrijeti. Zato ratovi počinju i zato su bezbrojne veze sklone prekidu. Možemo se usredotočiti samo na odnos sa samim sobom kao jedinim stvarnim odnosom. To nije sebičnost, već ljubav prema sebi. Ulazimo u vezu ne zato što trebamo biti voljeni, već zato što to činimo iz izbora. Kad želite, možete odabrati muškarca ili ženu, ali tek kada uspijete vidjeti tko je on zapravo, možete stvoriti pravu vezu. Cijeli proces počinje kada se zaljubimo i kada započne projekcija. Ego nakon nekog vremena stvara želju za kontrolom tuđeg života i druga osoba postaje objekt. Mnoge veze temelje se na toj projekciji ili obrascu. Kad smo bili djeca, druga djeca su nas privlačila jer smo se htjeli igrati i zabavljati. Kad bi nam dosadilo, mijenjali bismo igru i stalno nešto istraživali. Ali potisnuli smo tu vezu i smisao života postao je život u strahu, odnosno egu. Kad ulazimo u bilo kakvu vezu, to je zato što želimo nešto podijeliti i uživati u tome, zabaviti se, a ne dosađivati. Ako tražimo partnera, to je zato što se želimo igrati, biti sretni i uživati u tome tko smo. Međutim, mnogi doživljavaju tragediju, ljubomoru i posesivnost. Ako ulazite u vezu očekujući da vas partner usreći, to se neće dogoditi, a to je vaša vlastita krivnja.
Stoga strah manipulira životom na mnogo načina i ovisi o nama koliko ćemo biti svjesni da ga proizvodi um i stvaramo svijet pun računa, obveza, pravila, samo da nema mjesta za igru i razmjenu. To možemo najbolje razumjeti analizirajući od čega se sastoji naš dan. Svakodnevne misli i postupci uglavnom su ispunjeni strahom, a ne ljubavlju kao smislom života. Prava transformacija počinje kada shvatimo da je strah samo lažni glas koji nas drži u prošlosti ili tjera da živimo u tjeskobi budućnosti. Ako se osvrnemo na svoje dane, koliko trenutaka zapravo provodimo u sadašnjosti – slobodni od procijenjenih katastrofa i navijanja vlastitog uma za ovu ili onu opciju? Ljubav nije nešto što tražimo izvan sebe, već stanje prisutnosti u kojem više nismo odvojeni od života. Kada prestanemo tražiti od drugih da ispune prazninu koju smo sami stvorili strahom, tek tada možemo ući u odnose kao cijele osobe ne iz očaja, već iz izobilja. Svaki put kada se uhvatimo kako se borimo da budemo “u pravu” ili pokušavamo kontrolirati ono što nas plaši, možemo se zapitati: Što bih učinio da se ne bojim? Odgovor na to pitanje često vodi prema autentičnijem načinu postojanja – onom u kojem strah više ne upravlja našim izborima, već ih oblikuje ljubav, hrabrost i spremnost da živimo bez uvjeta. Neprestano skenirate svoju okolinu. Pedantno bilježite uočene nepravde. Bjesnite protiv neravnoteža, protiv nejednakog tretmana, protiv svega što se čini “nepravednim”. Vjerujete da ste neprikosloveno pravdni, poput križara koji se bori za prvdu i jednakost. Ali istina je da je vaša neumorna težnja za percipiranom pravdom i pravednošću često mehanizam kontrole, očajnički pokušaj nametanja reda svijetu za koji u osnovi vjerujete da je nepravedan, kaotičan ili u osnovi nesiguran. Pravednici danas zazivaju kao križari svijet reda, ali su u stanju su počiniti mnoga zvijerstva u ime pravde. Ovdje se ne radi o moralnoj pravednosti; to je reakcija na izgubljenu ljubav roditelja koja se manifestira kao trauma odrastanja. Odbijanje prihvaćanja svoje sebične i agresivne strane potrebne za razvijanje osobnosti stvara obrambeni mehanizam, podsvjesni pokušaj ponovnog uspostavljanja osjećaja predvidljivosti i sigurnosti ili bijeg u prošlost u kojoj ste se osjećali nemoćno ili nepravedno tretirano. Kruto pridržavanje pravila miješate s istinskim skladom, a odsutnost percipirane nepravde s istinskim mirom. Stalno ste na oprezu, stalno ste uzbuđeni, jer se svako odstupanje od vaše unutarnje metrike “pravednosti” osjeća kao osobna prijetnja. Ne tražite samo pravdu; vodite beskrajni rat protiv svijeta koji jednostavno jest, patite za svijetom kakav bi trebao biti. Vaša opsesija za pravednošću je kavez koji vas drži zarobljenima u trajnoj tuzi i prijetanja gdje se odbija odrasla uloga u kojoj živimo kroz suprotnosti koje spajamo u cjelinu.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
Narudžbe knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
