S konceptom nesvjesnog susrećemo se mnogo ranije od Freuda i Junga. U indijskoj filozofiji problem nesvjesnog nalazimo u Patanālijevim Yogasātrama i u budističkoj teoriji abhidhamme. Patandjali vjeruje da se nesvjesno manifestira u nesvjesnim klicama svijesti, iz kojih proizlazi naše Ja. Stoga, naše Ja ne vidi nesvjesnu pozadinu svog nastanka i stvara pogrešnu percepciju stvarnosti, a zatim i patnju. Prema Patandaliju, vāsana je nesvjesni obrazac koji se manifestira kroz tok psihe. Vāsane su neprimjetne, sublimirane i u obliku klica, pa ih je teško primijetiti, a time i podrediti. Koncept vāsana možemo usporediti s Jungovim arhetipovima jer ne moraju nužno imati svoje podrijetlo u prošlim životima, već i u biologiji naše vrste kojoj tijelo bića pripada. Ovu analogiju predstavlja Patandjali u Yogasūtramu IV/10 padi:
“(I ovi dojmovi, tj. vasane) su bez početka jer je poriv za njihovim održavanjem vječan (tāsām anāditvam caūiso nityatvāt).”
Primjer vāsane je djetetova vezanost za roditeljske arhetipove od djetinjstva, gdje je pravilo da se arhetipska osobnost oblikuje prema arhetipskoj ideji roditelja istog spola, dok se idealni partner traži kroz arhetipsku ideju roditelja suprotnog spola. Medicinska psihijatrija temelji se na tim odnosima, ali za Junga je to samo jedno područje aktualizacije arhetipova, u ovom slučaju i u snu. Kod Patandjalija, ona nesvjesno sadrži i dojmove (samskāre), koji proizlaze iz vāsane. Samskre su podsvjesni dojmovi koji odgovaraju posljedicama radnje. U psihološkom pogledu, ljudsko ponašanje je stalna aktualizacija nesvjesnog kroz različita stanja iskustva. Budući da sjećanja imaju svoje podrijetlo u pamćenju, to naglašava njihov sublimirani karakter. Život nije ništa drugo nego kontinuirano pražnjenje snova koji postaju uočljivi kroz vrttije (psihomentalne vrtloge). Vāsana određuje specifičan karakter svakog pojedinca i to određenje je u skladu s njegovom nasljednom i karmičkom situacijom. Patandjali i Jung vide nesvjesno, svaki na svoj način kao duboki izvor ljudskog ponašanja. Za razliku od Freuda, oni naglašavaju transpersonalnu dimenziju. Metode rada s nesvjesnim se razlikuju joga u odnosu na analitičku psihologiju, ali cilj je sličan – svijest i oslobođenje od automatskih obrazaca koji vladaju svim ponašanjem ljudi. Joga i jungovska analiza primjenjuju se u suvremenoj psihoterapiji, poput aspekata disanja.
Sve što određuje neprenosivu specifičnost osobe, kao i strukturu ljudskih instinkta, ima svoje podrijetlo u svijesti, odnosno u nesvjesnom. Prenosi se nesvjesno ili na ‘neosoban’ način s generacije na generaciju (putem jezika, običaja i civilizacije – etnički i povijesni prijenos), ili izravno (karmičkom transmigracijom). Značajan dio ljudskog iskustva potječe iz te rasne i intelektualne baštine, iz onih oblika aktivnosti i misli koje stvara igra vāsana. Prema Patandjaliju, te podsvjesne sile određuju život većine ljudi. Samo kroz jogu mogu se spoznati, kontrolirati i ‘spaliti’. Kao što možemo vidjeti, Patandjali daje isto značenje kao Jung arhetipovima kolektivnog nesvjesnog, odnosno da ono također predstavlja nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju. Patandjali vjeruje da se praktičnom jogom može uspješno utjecati na nesvjesno, a uz pomoć tehnika ujedinjavanja stanja svijesti ono se može savladati. Jung je vjerovao da se do tih sadržaja može doći analizom snova i aktivnom imaginacijom te da razumijemo tu stvarnost i da o njoj manje razmišljamo, a više djelujemo kada radimo s nesvjesnim.
Nikola Žuvela
