Put prema cilju je u početku kaotičan i nepredvidiv, a tek postupno se znaci da će se stići do cilja povećavaju. Cesta nije ravna, već se čini da je kružna. Točnije upoznavanje pokazuje da je riječ o zavojnici: motivi sna stalno se, u određenim vremenskim razmacima, vraćaju u određene oblike koji po svojim karakteristikama čine središte.
Zapravo, radi se o središnjoj točki ili rasporedu oko središta, koji se može pojaviti već u prvim snovima. Snovi, kao manifestacije nesvjesnih događaja, kruže ili obilaze okolinu približavajući se u sve jasnijim i sveobuhvatnijim naznakama rješenja koja nas rješenju vode. (…). Mnogo je snova koji sadrže brojne simbole okoline, odnosno cilja. Razvoj ovih simbola je sinonim za proces ozdravljenja. Središte, odnosno cilj, dakle – u pravom smislu riječi – ima značenje spasenja. Sami snovi opravdavaju takav naziv; jer su ovi toliko povezani s religijskim fenomenima da su neki od njih postali predmetom moje rasprave “Psihologija i religija”. Mislim da nema sumnje da su ti događaji arhetipovi. Bez obzira na to kakva je vjera inače – njezin iskustveno spoznati, psihički dio nedvojbeno je sadržan u takvim manifestacijama nesvjesnog.
Otpor svijesti prema nesvjesnom, kao i njegovo omalovažavanje, nužnost su povijesnog razvoja, jer se inače svijest nikada ne bi mogla razlikovati od nesvjesnog. No, svijest današnjeg čovjeka malo se previše udaljila od činjenice nesvjesnog… stvarnost nadilazi hrabrost i vještinu prosječnog Europljanina. Njemu više odgovara, jednostavno da ne razumije taj problem. Za duševno slabe ljude bolje je tako…
Sve dok ne osvijestite nesvjesno, ono će upravljati vašim životom i nazivat ćete to sudbinom.
Za mladog čovjeka može se činiti kao opasnost ili gotovo kao grijeh biti previše zaokupljen samim sobom, za starijeg čovjeka dužnost je i nužnost podvrgnuti svoje biće ozbiljnom razmatranju. Umjesto toga, mnogi stariji radije postaju hipohondri, derišta ili vječni mladići – a sve je to posljedica suludosti upravljanja drugom polovicom života principima iz prve.
Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu ili osamdesetu, da ta dugovječnost ne odgovara njegovoj vrsti. Zato njegov popodnevni život mora imati svoj smisao i ne može biti tužni privjesak jutru.
Kada se taj cilj postigne, treba li se stjecanje novca, osvajanje i širenje egzistencije i dalje nastaviti izvan svakog razumnog smisla? Tko taj prirodni cilj prenese u poslijepodne života, morat će to platiti psihičkim gubicima. Kao što mladić koji svoj dječji egoizam želi prenijeti u odraslu dob svoju pogrešku plaća društvenim neuspjesima.
…vidjeti obje strane. [Mi] postajemo svjesni ne samo [svoje] moralne inferiornosti, već također, automatski, [svojih] dobrih osobina. [Mi] s pravom kažemo: “Ne mogu biti toliko loš.” Suočiti osobu s njenom sjenom znači pokazati joj vlastito svjetlo.”
„Prihvaćanje sebe je bit čitavog moralnog problema i oličenje cjelokupnog pogleda na život. Da nahranim gladnog, da opraštam uvredu, da ljubim svog neprijatelja u ime Krista – sve su to nedvojbeno velike vrline. Što činim najmanjem od svoje braće, činim Kristu. Ali što ako otkrijem da je najmanji među svima njima, najsiromašniji od svih prosjaka, najbezobrazniji od svih prijestupnika, sam neprijatelj – da su oni u meni, i da ja sam trebam milostinju iz vlastite dobrote – da sam ja sam neprijatelj kojeg treba voljeti – što onda? U pravilu, kršćanin stav je tada obrnut; više nema pitanja ljubavi ili dugotrajnosti; kažemo bratu u sebi “Raca”, osuđujemo i ljutimo se na sebe. Skrivamo to od svijeta; odbijamo priznati da smo ikada susreli ovo najmanje među nižima u sebi.”
C.G.Jung
Nov knjiga o Sautrnu na osnovama Jungovog principa
