Ono Å¡to ćemo svi na ovoj planeti proći, da li sada ili negdje drugdje, jest raspadanje ega. Postupak nije lagan, ali on jedino nudi osloboÄ‘enje od povrÅ¡nosti. Dakle, sve započinje tada kada se ego okreće od svijeta, kad shvati da se njegovi najdublji ciljevi u svijetu nikad i ne mogu ostvariti. Zbog toga se on otuÄ‘uje od svijeta. Tada ga hvata strepnja jer mu izgleda da viÅ¡e nema povratka smislenoj egzistenciji u svijetu. Javlja se suočavanje sa Sjenom i čini mu se kao da je sada tuga druga, izvrnuta istina, jedina istina o stvarnosti. Poslije nekog vremena i ona blijedi: ego dospijeva do nulte tačke ili nepouzdanosti svih stajaliÅ¡ta koje je naučio o životu. On sagledava vlastitu „niÅ¡tavnost”, ali i niÅ¡tavnost svijeta, poÅ¡to tamo gdje nema ega, nema ni svijeta, a ego bez svijeta i dominacije se raspada jer on ne može živjeti u ljubavi poÅ¡to se mora prepustiti nečem većem. PoÅ¡to se osjeća poniÅ¡tenim i izgubljenim, ego se prepuÅ¡ta viÅ¡em vodstvu poput Tao-a u taoizmu, Bogu, jastvu kod Junga, božanstva u religiji, atmanu ili Praznini, odnosno prihvaća da se mora povući sa svojom voljom i razumom, te pričekati odgovor koji dolazi iz unutraÅ¡njosti. Na ovoj točki se lako dogaÄ‘a manipulacija da li neke organizacije, institucionalne religije ili nekog vanjskog duhovnog voÄ‘e.

Kad se ego povuče, privremeno nastaje crna rupa u psihičkom prostoru, sa snovima o slomu i raspadu, a javljaju se prepast i strava, jer se ego suočava sa nečim tamnim, nepoznatim, strahotnim. Jastvo je nepoznato egu i doživljava ga kao nešto što on uopće nije. Dok je prethodno svijet izgledao plitak, lišen značenja i dubine, sada djeluje začuđujuće, pun tajanstvenih dubina. Tada se mogu javiti i različite tjelesne senzacije i poremećaji (čulni, motorički, fiziološki), uključujući tu i duševne promjene. Umjesto slabljenja (ili gubljenja interesa) pojedini apetiti i nagoni (glad, seksualnost) mogu privremeno ojačati do neslućenih razmjera tj., iskušenja.

Poslije svega nastupa period regeneracije i stvarnog dubljeg preobražaja, o čemu se govori u povijesti meditacije. Zato, kada se primjenjuje meditacija, najvažnije je da pripada tradiciji koja je tokom tisuća godina metodu ispitala i unaprijedila, dok su neke Zapadne meditacije u mnogim novim sustavima smiješne i ne donose željene efekte. U nekim tradicijama postoji uzdržanost da se govori o negativnim stranama i teškoćama u meditaciji. Naime, ljudi obično žele brze rezultate tako da je zapaženo da su neke osobe podložne jednoj imitativnoj dinamici (stigme u kršćanskoj tradiciji su, možda, dobar primjer za to), što znači da autosugestijom izazivaju negativne znakove pružajući sebi prividne dokaze o „napredovanju”. S druge strane,  poznato je i „imitiranje” pozitivnih svojstava i „znakova” pseudonirvana, ali posljedica gotovo da i nema.

Problem je jedino što malo tko o tome govori kada se spominje duhovnost i obično se govori samo o dobrim aspektima. Mnogi ne govore jer ne znaju ništa o tom procesu i duhovnost im služi kao dobar izvor zarade, a malo tko  spominje da tako izgleda put i da kroz njega svatko tko želi sebi pomoći mora proći kroz taj proces. To je prije svega izazovno jer život je u tom procesu puno zanimljiviji i uzbudljiviji nego živjeti u sigurnosti svojih poslova koji su neizdrživo dosadni, nezadovoljstvu u vezama jer se očekuje nešto čega nema kao i seksualnih odnosa u kojima ne postoji razmjena ljubavi, o čemu govore mnoge tradicije koje su ušle u bit seksualnosti.

Tek kada duša odluči proći kroz ovaj proces može doživjeti ljubav, a tko to ne želi, ljubav ne može upoznati jer ego je vezan za pravila i svijet moći i dokazivanja. Sok blaženstva ljubavi tako je blizu svima, ali držimo se i hranimo u životu svim onime što nas čini nesretnima.

Nikola Žuvela