Sve što doživimo u ovom životu nije konačno. Stalno mijenjamo svoju percepciju svijeta. Svaki put kad se prisjetimo djetinjstva, drugačije ćemo ga percipirati kako emocionalno rastemo. Zato je važno nekritički slušati partnera ili sugovornika, ostaviti svoje teorije iza sebe i slušati. Vaš odnos će se promijeniti ako u tome uspijete. Ako ste sada nesretni, pokušavate se prisjetiti događaja iz prošlosti koji su također bili nesretni i nesvjesno tražite krivca u roditeljima. Istina je da prošlost skriva značenje sadašnjih događaja, ali to ovisi o tome kako na njih gledamo. Kada želimo riješiti problem, odgojeni smo da želimo brza rješenja. Odem doktoru po recept i to je to, ali ne ide to tako. Naš unutarnji svijet oblikovali su roditelji, obrazovanje, društvo, prijatelji, okolina u kojoj živimo, partnerski odnosi. Kada ste povrijeđeni, želite brza rješenja. Realno, mogu li stići na takav način? Recimo, ako ste ikada radili terapiju s ljudima ili promatrali taj proces, primijetit ćete da se ljudi ne žele promijeniti. Kad počnete raditi na sebi, činite sve kako biste doživjeli neuspjeh. Početak rada na sebi je otpor. To je proces u kojem postoji neugodna pretpostavka: mi smo sami odgovorni za većinu onoga što nam se događa. Jasno je da nismo odgovorni kada se dogodi smrt nad kojom nemamo kontrolu, ali je taj događaj zapisan kao značenje koje predstavlja važan događaj u našem razumijevanju stvarnosti. Takvi događaji nisu nepovezani niti besmisleni. Stoga se postavlja pitanje kako pomoći drugome u duševnoj nevolji? Jedini način na koji možemo pomoći u tim trenucima je lojalnost u kojoj suprotna strana dobiva impuls da vam vjeruje.
Da bismo uspjeli, potrebno je njegovati strpljenje, empatiju i sposobnost slušanja bez osuđivanja. Međutim, u ovom procesu morate biti svjesni sebe. Ne možemo biti dobri sa svim ljudima, a bliskost ostvarujemo sa nama sličnim. Ako vas netko živcira ili vam je dosadan, glupo je glumiti lažnu empatiju i moralno je reći: Čemu razgovor ako ne razmijenimo mišljenja? Na primjer, netko je bespomoćnost prihvatio kao životni stav i ne želi čuti savjet, a došao je po savjet. Objasniti ljudima kakva je situacija je realno, a ako netko to ne može prihvatiti, to je sasvim normalno i ne treba od toga raditi problem. Biti normalan je ono što danas nazivamo nenormalnim, ali slušati sebe je naš zadatak, bez obzira na to što netko može nazvati nenormalnim.
Nikola Žuvela
