Kao što sam već pisao o ljubavnom trokutu i njegovoj arhetipskoj ili nadnaravnoj ulozi u procesu buđenja onoga što se bojimo vidjeti o sebi, film o Jungu i Freudu govori o ljubavnom trokutu. Film se bavi trima najvažnijim aspektima. Prvi je nevjerojatna veza između Freuda i Junga, drugi je ljubav između Sabine i Junga, a treći, najvažniji, jest da je Sabina kao Anima inspirirala i otkrila mnoge dijelove psihoanalize koji su većini ljudi bili malo poznati.
Naime, Sabina Spielrein doprinijela je formiranju psihoanalitičke teorije o Animi. Bila je Jungova pacijentica, ljubavnica, ali prije svega problematična i složena, kao što je to obično slučaj s razvijenim ljudima. Manje je poznato da je bila jedna od prvih ženskih psihoanalitičarki i da je bila muza i Freuda i Junga, koja je mogla raspravljati i problematizirati važne koncepte psihoanalize.
Ljubavni trokut je možda najvažniji jer nije bio običan ljubavni trokut. Ako bismo govorili o značenju trokuta, onda taj trokut iznosi najdublje aspekte psihe ili otkrića psihoanalize koja su proizašla u ovom složenom odnosu koji opisuje film. Da nije bilo njega, sigurno bi bili uskraćeni za mnoge važne teorije o Animi koje je Sabina Jung otkrila. Kroz mnoge razgovore i analize došli su do najvažnijih teorija. Kao što se uvijek događa s prirodom, koja je mračna, ili kao što je uvijek u božanskoj igri, gdje je najljepša stvar skrivena u tami. Često zaboravljamo da je kršćanstvo utemeljeno na Pavlu, koji je ubijao kršćane, a kasnije govorio o ljubavi. Sva najveća djela čovječanstva nastala su na kontroverznim likovima, takva je božanska igra koja se igra s čovjekovim naivnim pravilima na kojima želi utemeljiti siguran život koji je statičan i predvidljiv.

Jung i Sabina naletjeli su na strast koja je proizašla iz njihove nesvjesnosti. Sporedni Eros koji izlazi iz nesvijesti preuzeo ih je, dvije nestabilne i problematične prirode koje su pokušale otkriti ranu Kralja Ribara i izliječiti se naivnim zaljubljivanjem, ali su nam dale novi pogled prema unutrašnjosti čovjeka u trenutku kada je religija izgubila svoju izvornu moć i gdje smo kroz simbole i snove ponovno otkrili izvore gdje ponovno možemo biti sa svojom dušom.
Odnos analitičar/pacijent (Jung-Sabina) tada nije bio tako kruto određen kao danas, jer je tada psihoanaliza bila u povojima i u eksperimentalnom obliku.
Proces praćenja i ozbiljnog povezivanja Sabinine snove odveo je Junga na nepoznata, možda zastrašujuća i opasna mjesta u njemu, ali takva je priroda svakog originalnog djela, uzbuđenje i opasnost.
Eros je bog, arhetipska sila koja stvara kaos u životima ljudi, posebno ako su izgrađeni na nestabilnim vrijednostima, ali kakva druga priroda može biti ako želi biti dosljedna umjetnosti? Danas su religija i psihoanaliza izgubile taj Eros. Psihoanaliza nema entuzijazam i vjeru koju je imala u svojim počecima kada je inspirirala mnoge umjetnike i pisce: Dalija, Hermanna Hessea, Davida Salingera i druge. Međutim, seksualni kontakt s pacijentima nanosi ogromnu, ponekad nepopravljivu štetu njihovoj psihi i psihoterapeut se mora oduprijeti toj projekciji.

To vrijedi za sve terapeute, učitelje, profesore, mentore, praktičare, gurue i vođe svih religija. Jung je u djetinjstvu imao dvije supruge, majku i mladu ženu koja ga je odgojila i davala mu posebnu toplinu. One su odgovorne za trokut u kojem se našao, a bez Sabinine nestabilne i duboke psihe, koja je utjecala i na Freuda, mnogo toga bi ostalo skriveno u dubinama nesvjesnog. Da bi došli do tog znanja, nesvjesno ili Eros su se igrali s tim ljudima koji su zapravo bili instrument kroz koji su govorili o novim znanjima u kojima duhovno postaje opipljivo. To što je ona bila i Freudova pacijentica i suradnica dodatno naglašava njezinu ulogu kao svojevrsne svećenice koja prenosi poruke iz nesvjesnog obojici utemeljitelja.

Ovdje ne govorimo samo o suhoparnim teorijama, Eros svojim zanosom izvlači iz ljudi ono što je bilo potisnuto i na dnu, kako bi to mogli osvijestiti i vidjeti u pravom svjetlu. Ne možete napredovati u životu ako se ne dotaknete ljubavi i zaljubljivanja, jer te veze izvlače iz vas te potisnute stvari iz psihe, ali i sve vaše želje i očekivanja koja se izvlače iz vas u trenutku zaljubljivanja. Film govori o razlikama između Freuda i Junga, gdje Freud nije bio dorastao susretu s dubljim sferama psihe, kao i o granicama seksualnosti koje je pokazao Freudov učenik i psihoanalitičar koji je počinio samoubojstvo.

Dakle, možemo moralizirati o Jungovoj ljubavnici, a zatim film pokazuje kako Freudova teorija o potisnutoj seksualnosti zapravo ne funkcionira kroz spomenutog analitičara koji se ubio, gubi se u intelektualizaciji i relativizaciji psihe. Priroda izjednačava i svaki put kada se čovjek moralno uzdigne, ona mu pokazuje njegovu suprotnost, odnosno kako su pravednici često veliki lažljivci. Ovo je film temeljen na istinitim događajima, a ono što su Cronenberg i izvrsna glumačka postava uspjeli prikazati jest vrlo važan povijesni trenutak dvoje psihoanalitičara koji su utrli put u unutarnju psihu jer konačno više ne govorimo o uvjerenjima već o stvarnim činjenicama na kojima temeljimo sve svoje životne težnje.

Također, govori o dvojakoj prirodi Anime u obliku Sabine ili Afrodite zavodnice, koja kroz svoju složenost pokazuje koliko je teško živjeti svoju prirodu, ali to je jedini način da dođemo do dubljih dijelova svoje osobnosti. Istina ne spava s ljudima koji se drže pravila. Kad vidimo Beskorisni život je rana smrt kaže Goethe, ono što preostaje, poput ovih likova iz filma, jest pokušati svim silama pronaći izlaz iz ovog života, poput Sabine koja dolazi rastresena kod Junga.  Goethe je rekao: Najveće teškoće leže tamo gdje ih ne tražimo. Ljubav u ovom kontekstu najmoćniji instrument za spoznaju upravo zato što je najveća iluzija. Zaljubljenost je projekcija Anime i Animusa na drugu osobu, a Jung se zaljubio u Sabinu ne samo u nju, već u božansku sliku koju je ona nosila u njegovoj psihi. Upravo zato što je ta veza bila iluzorna u svom vrhuncu, omogućila im je da vide arhetip iza osobe. Kad je iluzija pukla, ostala je surova istina o njemu, o njoj, o prirodi psihe. To je ono što čini film tragičnim i uzvišenim, oni su žrtvovali svoju ljudsku sreću kako bi dohvatili onu malu iskru božanske spoznaje.

Nikola Žuvela