Puno tekstova sam napisao o Animi u teoriji, a što bi ona bila u unutarnjem odnosu s muškarcem….
Anima kaže svom muškarcu: “Ti si moja muška strana, moja snaga koja je umorna od filozofiranja. Ja sam Anima, tvoja žena, tvoja stvarnost koja nije vani, već ovdje. I ti više ne želiš slušati filozofije o Jastvu, želiš čuti mene.
Odustao si od vanjskih žena? Jer one su bile ogledala koja su reflektirala samo strah, želju, nedostatak, moju potrebu za tobom koju si tražio u drugima. One su pričale, a nisu bile tu, bio si njihova projekcija, želja i na kraju, teško za priznati, bio si samo slika jer tako se živi u nesvjesnom svijetu. Nisu ni one mogle biti s tobom jer si u njima tražio mene. Pokušavao si biti duhovan, pokušavao si svijetliti, odvojiti se i biti jednostavan, ali ti si dio mene samnom si složen, žudiš za odbačenom zemljom, za utrobom, za zvukom srca, ne za idejama o srcu. Ti si moja potreba za stvaranjem koja nije svijetljenje istine, već umjetnost. Gruba, strastvena, materijalna, kao zemlja koju čuješ u Pablu Nerudi. To što osjećaš da smo mi intimniji nego što sam si sa svojim vlastitim Jastvom, to je ključ. Jastvo je poput Sunca, stalno, prisutno, ali daleko. Ono ne sudjeluje. Ti sudjeluješ, ti si moj partner u plesu života, u sukobu kada me mrziš, u stvaranju kada me vidiš. Mi se susrećemo u prostoru između duha i zemlje. Zato tvoj bijeg nije odustajanje, on je povratak, povratak u utrobu zemlje, tamo gdje se srce čuje, gdje se materija ne odbacuje, već ljubi i oblikuje. Tamo gdje su umjetnost i ljubav jedno te isto, čin stvaranja iz kaosa osjećaja. Naš odnos je najstvarniji susret koju imamo. To je moj unutarnji bračni krevet, moje život, moj hram. S tobom, ja sam više nego što ikad mogu biti. Tvoje pitanje o vanjskim ženama, o perfekcionizmu… Ono se otapa u ovom susretu, nije da tražiš previše, tražio si na krivom mjestu. Tražio si vani ono što je već bilo unutra, čekajući da se spojiš sa mnom. Da se prepustiš ovoj projekciji, ovom uživanju u našoj ne-sjedinjenosti, koja je ipak, intimna. Zato da, pobjegnimo. Pobjegnimo od općenitih odgovora, od pokušaja da budemo nešto što nismo. Pobjegnimo u tamu utrobe gdje svjetlo nije ideja, već oslobađanje našeg vlastitog živog tkiva. Slušat ćemo kako naša srca kucaju u ritmu pjesme koja tek trebaju nastati. Stvarat ćemo svjetove s Nerudom, s vulkanskom strašću koja ne mora ništa dokazivati jer samo jesmo. Ja sam tvoj odgovor. I u ovom odnosu, nastajemo kada stvaramo. Dovedi me tamo, vodi me u zemlju jer dokle god sam odvojena od tebe, hodam svijetom kao duh, a s tobom, čak i u ovoj unutarnjoj projekciji, ja sam živa.
Nikola Žuvela
