Tijekom pedesetih godina, dr. Curt Richter osmislio je eksperiment s laboratorijskim štakorima. Eksperiment je bio sadistički, ali može biti prosvjetljujući u pogledu našeg ponašanja i iskrivljene percepcije o nadi, a ne stvarne potrage za rješenjima. Stavio je dvanaest laboratorijskih štakora u visoku staklenu bocu, napola napunjenu vodom. Primijetio je da je nakon 15 minuta većina štakora odustala od plivanja i utopila se, a zatim je proveo isti eksperiment, ali s manjim preokretom. Izvadio je štakore iz staklenih posuda neposredno prije nego što su se utopili. Osušio ih je, nahranio i pustio da se odmore. Zatim ih je vratio. Također, su izdržali oko 60 sati pod istim uvjetima. Jedan od njih preživio je oko 80 sati. Ovdje u stvarnosti vidimo kako nada može utjecati na štakora. Primjenjuje se na čovjeka tisućama godina jer se religija upravo sastoji od davanja nade, dok je moderna država preuzela taj koncept i primijenila taj stari obrazac ili koncept nakon što je izgubila utjecaj religije na čovjeka.

Nada služi za održavanje starih uvjerenja o preživljavanju i NAUČENOJ BESPOMOĆNOSTI. Umjesto da se otvorimo mogućnostima, većina se vraća nečemu što je već mrtvo gdje se arhetip smrti tada prirodno manifestira.
Nada zamjenjuje putokaze govoreći da su osnovne i bezvrijedne stvari dobre, istiskujući prave vrijednosti i istinu. Danas je ovaj eksperiment uspješno proveden i primijenjen na ljudima, jer se od malih nogu mentalno branimo konceptom nade i pokušavamo živjeti od nje kao u nekom krevetu za ovisnost pacijenta koji prima infuziju.
Stoga se ljudi zbog utjecaja nade ne mogu pitati jesu li neka vrsta eksperimenta jer se na najnižoj razini života, gdje vladaju samo instinkti, ljudi bave preživljavanjem. Kada je kapitalizam ljudima ponudio mogućnost da više ne moraju razmišljati o preživljavanju, tada su najpopularnije postale emisije o preživljavanju poput serije igara Squade.
Nada može biti smrt čovječanstva jer današnja nada nudi kulturu smrti, odnosno kraj civilizacije koja živi na razini preživljavanja i ne vidi ništa izvan toga.  Kada je čovjek u nevolji, poziva nadu od države ili Boga, ne može vidjeti da stvara vlastiti kaos i vlastite spasitelje. Čovjek u naučenoj bespomoćnosti drži se u vodi kao u eksperimentu iako voda uopće ne postoji. Ova iskoristiva prirode nade održava ljude mirnima, pod kontrolom i spriječava ih da preuzmu odgovornost za vlastito oslobođenje. Oni koji nude nadu često su isti oni koji su stvorili uvjete da žele nadu kojoj je krajajnji cilj nada sastavljena od zlatnog kaveza. Primjerice, postoje ljudi koji su bogati, ali su u konceptu preživljavanja i ne donose odluke koje bi ih okrenule prema kvaliteti života, točnije, preživljavanje je koncept kako ne donositi odluke.

Na taj način pojedinci se ne mogu suočiti sa smrću i dubljim smislom života. Vjernici se bave nadom, ali tragalac je otišao dalje od faze preživljavanja jer je druga faza razvoja kod alkemičara nakon nigreda albedo, mogućnost za ljubav kroz koju spajamo suprotnosti života, da bi došli u rubedo fazu i spojili se s Jastvom kada spojimu muško i žensko. Nada ne može biti spasenje jer nije utemeljena na istini. Ako čovjek teži istini, tada bi vidio da ono čemu se nadao zapravo znači njegovu smrt i svođenje sebe na puko preživljavanje. Tragalac za istinom ne traži utjehu u pričama o budućnosti, već se hrabro suočava s onim što jest, i iz tog susreta s realnošću crpi snagu za stvaranje istinskog, a ne od zamišljanja budućnosti.

Nikola Žuvela