Ljudsko ponašanje određeno je traženjem svetosti u nečemu. Ponekad je to religijski fanatizam, ali i radikalni materijalizam. U pozadini je uvijek ljudska želja da nešto obožavamo. Isto je i sa zaljubljivanjem, tražimo svetost u tome, uzdižemo je tako visoko, a nakon toga o toj svetoj osobi govorimo pogrdnim riječima kada osoba pokaže svoje mane. Mržnja prema bivšem idolu često je mržnja prema vlastitim nesvjesnim nedostacima koje smo u njemu prepoznali.
Zatim dolazi do precjenjivanja, na primjer, partnera, djece, važnosti novca, uspjeha. Kada ne uspijemo ostvariti spomenute želje, stvaramo frustraciju u sebi i uspoređujemo se s drugima. Što je razočaranje dublje, to su jače posljedice, koje se pretvaraju u opsesivnu kompulziju. Najčešće preokupacije su ponavljajuće sumnje, te agresivni porivi. Opsesivno-kompulzivni obrasci su nesvjesni rituali za smirivanje anksioznosti kada se naša psihička ravnoteža naruši. One su znak da su se potisnuti sadržaji pobunili protiv svjesnog ega koji se potpuno poistovjetio s društvom.
Činjenica je da često prelazimo na drugu stranu opsesije, ali u puno manjim količinama, pa nas se ne smatra abnormalnima, ali nesvjesno se ona stalno uključuje u naše postupke, gdje je potrebno shvatiti da je život nemoguć ako ne poštujemo zakone psihičkog života. Percepcija i svjesnost nameću nam se kao odgovor na zahtjev nesvjesnog, ali moramo znati da nam tu ne pomažu pomagala racionalnih konstrukcija, koje su bezvrijedne u odnosu na psihu. Prije nego što se okrenemo drugome i počnemo ga voljeti, bilo bi dobro riješiti se straha od drugoga za koji ni ne znamo da postoji jer ne znamo što želimo i što se želi. Ključno je prepoznati i integrirati proturječnosti u sebi poput svetost i profanost, ljubavi i mržnje. Umjesto traženja apsolutne svetosti ili potpunog materijalizma, zdrav psihički život zahtijeva sumnju u vlastite projekcije i spoznaju da ništa nije potpuno “sveto” ili potpuno “bezvrijedno”. Radikalni materijalizam ili fanatično obožavanje uspieha je moderna zamjena za religiozne arhetipove. Ljudi i dalje traže transcendentno iskustvo, ali ga projiciraju na materijalne ciljeve što nužno vodi u frustraciju jer materija ne može zadovoljiti duhovnu potrebu. Riješiti “strah od drugoga” zapravo znači riješiti strah od vlastitog nesvjesnog. Ono što tražimo u drugima ljubav, savršenstvo, spas često je ono što nedostaje u nama. “Ono što želimo” može biti arhetipski poziv k cjelovitosti, ali dok ga ne prepoznamo, ostajemo zarobljeni u ciklusu projekcija i razočaranja.

Nikola Žuvela