Ne možemo razumjeti brak bez poznavanja mitologije i njegove psihološke pozadine. Već spomenuti Anima i Animus, ili u religiji Šiva i Šakti, kao i jin i jang, principi su koji upravljaju brakom nesvjesno. Ako pogledamo prirodu, ona je puna polariteta, mi, kao dio prirode, privlačimo pluseve i minuse svojim nesvjesnim programima kojima biramo partnere. U prošlosti smo govorili o privlačenju sudbine, a danas koristimo termin kompleks, koji u teoriji ne znači ništa, ali postaje stvarnost u sporovima koji su uglavnom destruktivni.
Ljudi ne znaju što projiciraju u svađi. Većina pretpostavlja da su to nepomirljivi stavovi, ali ono što govorimo drugima zapravo je negativni Animus ili Anima koju ne želimo vidjeti u sebi, pa radije vidimo negativno u svom partneru.
Ali kada bismo bili svjesni da je partnersko sjedinjenje neizbježno i da je potrebno ustrajati u vezi u kojoj upoznajemo sebe, ali ne mijenjati osobu, bili bismo na putu prihvaćanja ili otpuštanja slike kakav trebam biti. Stoga, vezu treba vidjeti kroz učenje. Ako je ne gledamo tako, ona traje koliko traje vaša projekcija. Rečenica: “Ti i ja potpuno smo različiti”, zapravo je kraj veze ili projekcije, nakon čega slijedi potraga za drugom projekcijom. Dobro je što ljudi stare jer s godinama shvaćaju da ih partneri više ne gledaju onako kako su ih gledali kad su imali dvadeset godina, i tako se gubi površan pristup vezama. To je mogućnost da parovi mogu govoriti o sebi i svojim tamnim stranama osobnosti bez afekta ili projekcije, što bi uništilo vezu u mladoj dobi, jer tada je odnos opterečen projekcijom savršenstva. Kasnija veza je prilika za razvoj ne prema savršenstvu već prema cjelovitosti, samoprihvaćanju. Od trenutka kada se rodimo, govore nam da nismo savršeni, ali zapravo nas savršenstvo opterećuje u vezi. U odnosu se ne primjećuje da se radi o procesu integracije uspavanih dijelova duše koji se ne mogu integrirati ako se polariteti ne prepoznaju. Recimo, zaljubili ste se i ta veza je propala, niste ni svjesni da se iza toga krije strah od prihvaćanja projekcije Anime kod muškarca ili Animusa kod žene.
Kada osjećamo snažan osjećaj strasti u zaljubljenosti, to znači da mnoge emocije nisu razvijene i manifestiraju se u projekiciji koju šaljemo drugoj strani ili onoga đto želimo da ta osoba bude, dok kod dugotrajne veze tu strast pretvaramo u duboke emocije.
Ako bismo opisali mušku Animu, onda je možemo usporediti s božicom Kali, koja je opasna, bijesna i ubilačka, ali sklona velikoj kreativnosti, ovisi o tome kako je usmjeravamo ili koliko smo je integrirali. Većinom je ta slika kod muškaraca negativna, tj. Anima je razdražljiva i kritična, neintegrirana i pojavljuje se kao oblik strasti koja je često vulgaran. Animus je prisutan kod žena, koji se pojavljuje kroz snažan poriv za donošenjem sudova. Stoga, kada se sretnemo u vezi, doslovno se susrećemo s ogromnim projekcijama u kojima ljudi ne mogu kontrolirati svoje emocije jer se susreću s božanskom projekcijom koja u sebi ima snažnu energiju, a mi je u trenutku zaljubljivanja ne vidimo kao dio sebe. Partner postaje nositelj nadnaravne moći koju partner u stvarnosti nema.
Kakvu šansu za odnos partner ima ako na njega ne projiciramo takvu nadnaravnu moć?
Nikakvu, a danas je to pravilo. Prenosimo svemoć na partnera, a onda dobivamo razočaranje. Danas postoji nevjerojatna količina projekcija nadnaravnog, unatoč potpunoj svjetovnosti i poricanju postojanja duhovnog. Kad bi zapadnjak imao priliku vidjeti koliko religiozne moći projicira u partnerske odnose, shvatio bi da duhovnost nikada nije nestala, ali s njom nema kamo osim projicirati nadnaravno u vezu. To je siguran neuspjeh veze, jer partner to ne može ispuniti. Danas čovjek to radi samo zato da nikada neće sresti ljubav. Postoji rješenje, ali iz prakse mogu odmah zaključiti da je ova slika ili stanje vjerovanja u ovu činjeničnu strukturu fanatična. Fanatizam vjerovanja je takav da je zaljubljivanje još uvijek tabu i u praksi se to može dogoditi samo kada je osoba dovoljno povrijeđena. Na mnogim predavanjima vidim nezainteresiranost za tu temu jer zaljubljenost pripada sferi uživanja, a ljudi u pravilu ne žele razmišljati i većinom se ljudi prepuštaju nižim emocijama poput danas sveprisutnog fašizma koji je u poptunoj modi. Moderni svijet poriče tu dubinu, pa ljudi nesvjesno ponavljaju iste obrasce, misleći da su “slobodni”. Primjer: romantični filmovi prodaju iluziju o “srodnim dušama”, ali rijetko prikazuju rad na integraciji sjena.
