Između 1920. i 1940. Jung je proučavao mnoge klasične indijske, kineske i budističke tekstove o jogi i meditaciji. Kao što se i očekivalo, počeo je uvoditi neke od koncepata u svoju zrelu fazu razvoja svoje psihoterapije, odnsono uvidio je podudarnosti sa svojim učenjem koje teži isto tako unutarnjem ostvarenju.
Carl Jung nije bio budist ni u kojem smislu. Bolje je pitanje kako je on, kao psihoterapeut koji živi na Zapadu, uopće poznavao budizam? Kroz većinu svojih opsežnih sabranih djela, bez obzira na široka istraživanja koja je razmatrao, budizam je isto tako bio tema istraživanja. Carl Jung je smatrao budizam predmetom interesa koji treba ozbiljno shvatiti u proučavanju i razumijevanju uma.
Ovo je zanimljivo zapažanje s obzirom na njegovu medicinsku akademsku pozadinu, ali s druge strane, to je i odstupanje od materijalističkog razmišljanja. Jung, u knjizi ‘Mysterium Coniunctionis’, pokazuje urođeno razumijevanje svrhe budizma kada kaže:
“Budizam je izuzetno radikalna reformacija hinduizma i asimilacija tradicionalne duhovnosti Indije koja je povezana s korijenima Indije. Budizam nije nijekao niti ignorirao hinduistički panteon koji se sastojao od milijuna bogova, već je hrabro predstavio čovjeka koji prije nije bio predstavljen.”
Ova je misao zaista duboka, ako je promatrate s razvojem tadašnje religioznosti koja u prvi plan tada počinje stavjati čovjeka. Oživljavanje starog ili novog arhetipa boga-čovjeka, koji se također pojavljuje u kršćanstvu kao nova misao, obilježilo je današnji Zapad, koji pokazuje polubožanske ili demonske posljedice tog oslobođenja. Danas je ta misao preteča znanosti jer čovjek sebe stavlja u prvi plan u odnosu na čovjeka prije, ali, kako je rekao Jung, ne možemo odbaciti unutarnje Jastvo, zato nas je znanost dovela do samouništenja jer je odbacila ovaj aspekt koji je tako postao demonski u obliku samouništenja.
Budizam i Jungovo Ja
Jung se složio da je naše razumijevanje Ja ili atmana često pogrešno. Prečesto ljudi povezuju psihu s egom. Ali pravo Ja uključuje cijelu psihu, svjesnu i nesvjesnu; ego je samo središte svijesti i nikada ne može spoznati potpuno nesvjesno. Drugim riječima, ego je ograničeno Ja koje nikada ne može spoznati nesvjesno. Pa, iako je pravo Ja uvijek prisutno, nikada se ne može u potpunosti spoznati. Kada ljudi kažu da je netko “visoko samosvjestan”, oni zapravo misle na svoj ego, a ne na cijelu psihu.
Za Junga postoje dvije razine u nesvjesnom: osobna i kolektivna. Osobna nesvjesnost sastoji se od potisnute krivnje, sjećanja, želja, strahova. To je Sjena ili ono što u alkemiji i astrologiji nazivamo Saturnom. Formira se kroz osobno iskustvo i roditelje. Kolektivna nesvjesnost, za razliku od osobne, naslijeđena je i pripada baštini naših predaka, ali je ujedno i duhovno u nama. Kolektivna nesvjesnost odgovara budističkom pojmu bhavanga sota, što je tok života, odnosno malo tko poznaje taj aspekt budizma.
Budisti stvari vide sasvim drugačije. U zen budizmu, na primjer, Jastvo i osoba su jedno, nema razlike, nema boga, nema Bude, nema Drugog. Pogreška je gledati na svijet i sebe da postoji središte. Učenik to može razumjeti, ali pod vodstvom učitelja, nekolicina će doživjeti ‘satori’ ili iznenadno prosvjetljenje. Zen je pun razigranih paradoksa, koji ljute zapadne znanstvenike, dok je Freud rekao da je religijsko stanje povratak u maternicu i da je to bolesno stanje. Zen izbjegava značenje i definiciju istine. Za zen praktičara, da bi razumio istinsko Ja, točnije ne-Ja kako kažu budisti, prvo mora shvatiti da ne postoji ja. Prevedeno na jungovsku terminologiju, mora shvatiti da i svjesni ego i veće ja, cjelokupna osobnost, svjesno i nesvjesno ne postoje odvojeno u stvarnosti.

 Jung je smatrao da je cilj psihičkog razvoja individuacija – proces integracije svjesnog i nesvjesnog kako bi se postigla cjelovitost ličnosti. Ovo se može usporediti s budističkim ciljem prosvjetljenja (nirvana, satori), gdje se prevladava iluzija odvojenog “ja”. Međutim, ključna razlika je u tome što Jung naglašava individualnost kao krajnji cilj, dok budizam teži transcendenciji pojedinačnog identiteta. Maandala je za Junga simbol psihičke cjelovitosti, dok je u budizmu meditacijski alat za transcendiranje ega. Jung koristi istočnjačke simbole da bi objasnio kak ona spovezuju u snovima isti simboli koje ističe budizam.

Jung je govorio o transcendentnoj funkciji  psihičkom procesu koji spaja suprotnosti svjesno i nesvjesno kroz simboličko razumijevanje. Zen paradoksi (koani) služe sličnoj svrsi: razbijanju binarnog mišljenja primjerice, “Kakav je zvuk jednog pljeska jedne ruke?”.  Jung cijenio zen zbog njegove sposobnosti da “uništi ego”, ali je bio skeptičan prema njegovom potpunom odbacivanju individualnosti.

Jung je često bio optuživan da idealizira istočnjačku duhovnost, gledajući je kroz zapadnjačku psihološku prizmu.  Njegovo tumačenje nirvane kao “psihičke cjelovitosti” možda ne odražava autentično budističko shvaćanje anatte doživljaja (bez-ja). Ovo je inače ograničenje dijaloga između kultura, odnosno ne postoji želja koja bi spajala iskustva i ljudi se previše drže svoga i tako uskogurnost pobjeđuje na što je Budha govorio kako najveću opasnost u traženju istine.

Budizam nije teistički orjentiran, ali ne odbacuje transcendentno iskustvo.  Zapadna psihoterapija se suočava s istočnjačkim konceptima, različito, Freud ih smatra iracionalnima i bolesnim, Jung simboličnim, a budizam iskustvo smatra praktičnim.

  Danas se u transpersonalnoj psihologiji i mindfulness terapijama kombiniraju jungovski i budistički pristupi poput rada Jacka Kornfielda ili Marka Epsteina.  Jungova otvorenost prema Istoku je bila vizionarska, s obzirom na današnju popularnost meditacije u psihoterapiji.

 Iako Jung cijeni budistički naglasak na ‘ne-ja’, on ipak ostaje vezan uz zapadnjački ideal individualnosti. Za njega, ego nije nešto što treba potpuno ‘ugasiti’ (kao u zen-u), već treba postati partner većem ‘Jastvu’. Ova tenzija između integracije i transcendencije odražava širu raspravu između psihologije i duhovnosti: je li cilj postati ‘cijeli’ ili ‘prazan’, ili se radi samo o jezičnoj nemogućnosti interpetacije iskustva. Ovaj tekst otvara mnogo tema, ali poslužio je kao kratki presjek onoga što možemo objasniti kao sličnosti i razlike Budizma i Junga.

Nikola Žuvela