Jung je koristio u svom radu alkemijsku metaforu kada je govorio o uspavanom Jastvu u našoj psihi kojeg mi budimo osvještavanjem Sjene, Anime i Animusa. Alkemija je imala svoje stara simbolička objašnjenja za taj proces, odnosno kao što se zlato izdvaja iz sirove rude, tako se Jastvo rađa iz kaotičnog materijala nesvjesnog kojeg je budio kroz snove i aktivnu imaginaciju.  Jastvo se često očituje kroz snažne snove poput mandale ili mudrog starca.  Također, kreativnost može biti kanal za njegovo otkrivanje. Kao što alekmičari pretvaraju olovo u zlato, u prijevodu tom procesu prethodi psihička bol koja je katalizator transformacije jer se ruše projekcije koje imamo prema majci i ocu kada smo djeca, prema školi u kojoj spoznajemo da ne učimo o duši, prema partneru kojem govorimo da ga volimo, a volimo samo ono što smo narcisoidno projicirali u njega, a radeći svoj posao nismo htjeli vidjeti da smo mislili da će on ostvariti naš zemljaski raj i na kraju kada se razočaramo onda u duhovnosti tražimo od Boga mecenu od kojeg očekujemo ostvarenje želja kroz lažno odricanje. Bol ruši projekcije i razotriva stvarne namjere čovjeka. U alkemijskoj tradiciji, “uspavano Jastvo” je sakrivena božanska iskra zatvorena u sirovom, kaotičnoj materiji a to su: olovo, kamen, prima materia ili prvotna materija. To je”Bog u materiji” (Deus absconditus) – duhovno zlato skriveno u tamničkom zatvoru fizičkog svijeta. Pasivno stanje: Poput “spavajućeg kralja” u alkemijskim pričama (npr. Splendor Solis), koji čeka da ga filozofski kamen (alkemijski eliksir) probudi ili naša spoznaja. Metafora za ljudsku dušu jest da Alkemičar svojim radom (Opus Magnum) oslobađa Jastvo iz okova materije, pretvarajući olovo u zlato. Primjerice, u Rosarium Philosophorum, ilustracije pokazuju spavajući par (kralj i kraljica) – što simbolizira neaktivno sjedinjenje suprotnosti (muško/žensko, svijest/nesvijest).

“Uspavano Jastvo” za Junga kao neintegrirana psihička cjelina, Jastvo je centralni arhetip koji objedinjuje svijest i nesvijest, ali je “uspavano” kada: Egocentrični Ego dominira: Čovjek se identificira isključivo s racionalnim “ja”, zanemarujući nesvjesne sadržaje (Sjenu, Animus/Animu, itd.). Tom životu nedostaje proces individuacije: Jastvo ostaje fragmentirano – poput rasutih komadića mandale koji čekaju sastavljanje. u počecima razvoja  ljudi žive u kolektivnim projekcijama: Ljudi traže Jastvo izvan sebe (u religijama, ideologijama, ljubavnim odnosima u kojima ne mogu priznati da je partner objekt), umjesto da ga prepoznaju u vlastitoj psihi.

U Crvenoj knjizi, Jung opisuje kako se njegovo Jastvo polako budi kroz dijalog s imaginarnim figurama  poput Philemon, što je analogija alkemijskom “braku Sunca i Mjeseca”.

Jung je alkemiju vidio kao projekciju psihičkih procesa – alkemičari su nesvjesno opisivali transformaciju duše. Podjela je sljedeća kada ovaj proces usporedimo s alkemijom:

1. Materia Prima (kaos) Nesvjesno (neorganizirana psiha).
2. Nigredo (tama, raspadanje) Kriza Sjene, depresija.
3. Coniunctio (sjedinjenje suprotnosti) Integracija animusa/anime.
4, Lapis Philosophorum (kamen mudraca) Jastvo kao cjelovitost
Ključna razlika jest u tome što su  alkemičari vjerovali da rade na fizičkom planu (pretvaranje metala), dok je Jung vidio ovja proces kao psihološki proces. Za alkemičare, “buđenje” je mistični čin; za Junga, terapijski put. Jastvo se za lakemičara budi kroz kemijske rituale (destilacija, kalcinacija) koji simboliziraju pročišćenje duše. Solve et Coagula (“Rastvori i učvrsti”) – razgradnja lažnog ega i ponovno sastavljanje u višem obliku. Kod Junga kroz analizu snova, aktivnu imaginaciju i suočavanje s nesvjesnim. Individuacijom – prihvaćanje vlastite tamne i svijetle strane.  Jung rekao: “Alkemija je projekcija psihičkog procesa na materiju.” Iako su ga alkemičari napadali njegov pogled prema alekmiji, a nisu ga štedjeli u odnosu na njegove ideje kršćani, budisti i hinduisti, možda će jednom ljudski rod shvatiti da se ne mogu skrivati iza lijepih učenja već uočiti da simboli govore o stvarnom životu koji govori da uspavano Jastvo kroz naš život traži svijetlo, a to je bolan proces u kojem uviđamo kako smo mnogima dali lažna obećanja ljubavi a od njih smo tražili projekcije ne njihovu osobnost.

Nikola Žuvela