Sva božanstva nose psihološka značenja. Zeus predstavlja harmoniju, Apolon intuitivnu inspiraciju itd. Svi mitovi opisuju cijelu dramaturgiju našeg unutarnjeg života. Mit možemo razumjeti na tri razine:
Na prvoj razini postoji pripovijedanje kao niz događaja koji vode do određenog kraja, poput pričanja priče. Druga razina je povezana s nacijom i mitom koja ta nacija živi, a treća razina je psihološko objašnjenje koje pokazuje kako ona utječe na naše živote. Na primjer, mit o zemaljskom raju je mit o hedonizmu u našoj civilizaciji, gdje su poduzetnici i političari sadašnji spasitelji poput heroja u antici (Steve Jobs, Elon Mask ili Trump).
Na primjer, Hekata, podzemna božica, ima tri glave. Ona je simbol nemogućnosti izbjegavanja vlastitih strahova, a putnike čeka na raskrižju, gurajući ih u očaj i smrt. Odgovara nesvjesnim strahovima svake osobe, ponekad se pojavljuje i u snovima. Također, mit o Saturnu koji imamo u astrologiji je onaj koji je nositelj karme ili donositelj loših stvari, a u Jungovoj psihoterapiji on je Sjena ili tama u nama.
Erinije su povezane sa savješću. Simbolizira kajanje, krivnju, samouništenje osobe koja smatra da je nemoguće oprostiti. Povezano je sa savješću koja prvo zabranjuje, a zatim kažnjava. Ovaj mit je vrlo duboko ukorijenjen u ljudskoj psihi jer krivnja i samokažnjavanje mogu biti uzrok mnogih bolesti koje se mogu izliječiti prije nego što se manifestiraju putem terapije .
Gorgone, tri monstruozne sestre koje su ulijevale strah, sinonim su za ružnoću duše, simbol degradacije. Eurijala predstavlja seksualnu perverziju, Meduza predstavlja arogantnu stagnaciju.
Harpija simbolizira loše navike, opsesije uzrokovane željom, kao i kajanje; vjetar koji ih nosi stvara duh. Opsesije su dio naše projicirajuće prirode u kojoj pokrećemo svoju potrebu da se pronađemo u strastvenoj ljubavi i prevladamo trenutno jadno stanje koje se pokazuje kao nedostatak pronalaska te kvalitete u sebi, tj. ljubav koju možemo davati drugima, a ne stalno primati od drugih.
Hidra, legendarna zmija s devet glava, nastavlja analogiju s požudom koja proždire dušu. Požuda koja nas čini svjesnima instinktivnog je stalna borba u nama gdje se vraćamo životinjskom u sebi kroz koju oslobađamo strast za višim ili strast za božanskim. Dionizovi sluge, zbog svojih rituala, imaju složenu simboliku, koja je izravno povezana s histerijom, pijanstvom i perverzijom. Nimfe nas podsjećaju na osjećaj privlačnosti i straha. Uživanje je mjesto gdje prebiva ego i Grci su vrlo dobro poznavali to prebivalište ili prijelazno stanje naše duše koja želi tražiti spas u uživanju kako se ne bi suočila sa stvarnošću.
Drevni ljudi su primijetili dvojaku prirodu ljudi, izraženu u mitu o Dioskuri. „Poluks (duša) ne može živjeti svoje zemaljsko iskustvo bez Kastora (tijela)“. Što se tiče postojanja savjesti i nesvjesnog u našem biću, stari Grci stvorili su neke sugestivne metafore o tome: poput prijelaza u svijet Hada, borbe između Perzeja i Meduze, Tezeja i Minotaura, kao jedinstva kontrasta. Apolonova pobjeda nad Pitonom je trijumf razuma nad instinktima, savjesti nad nesvjesnim.
Ono što se najčešće predstavlja u grčkoj mitologiji su kontrasti između racionalnog i emocionalnog, muškog i ženskog. Parovi suprotnosti poput: Atena – Ares, Atena – Posejdon, Apolon – Dioniz. U tom kontekstu jasno možemo uočiti grčku sklonost prema razumu, redu, Logosu. Dakle, Atena je najgori neprijatelj Aresa, kojeg on pobjeđuje u poznatoj bitci bogova gdje mudrost pobjeđuje ljutnju i silu. To je potreba prevladavanja razuma jer su drevni mitovi patrijarhalni, ali potrebna je ravnoteža, nijedan princip ne vlada nad drugim.
Psihološki pristup mitologiji pokazao se korisnim istraživanjem, sposobnim za stvaranje novih koncepata i teorija o samom životu, točnije, mitovi predstavljaju blago nesvjesnog. Mitovi nude put do suštine, put do vječnosti, do nas samih.
Čak i podrijetlo riječi psihologija vodi nas do mitova: Psiha i njezin ljubavnik – Eros. Ova alegorija ima značenje. Psiha na grčkom znači duša, a duša se uzdiže samo kroz ljubav, dok Eros završava na Olimpu, mjestu vječne sreće. Dakle, s mitološkog gledišta, psihologija predstavlja više od znanosti ili znanja. Psihologija mita je proučavanje ljudske duše u potrazi za ljubavlju. Hillman je tvrdio da su mnogi moderni psihološki problemi posljedica gubitka mitske svijesti. Ljudi koji ne prepoznaju arhetipske teme u svojim životima postaju zarobljenici doslovnosti (npr. “Ja sam samo depresivan” umjesto “Proživljavam mit o Persefoni”). “Neuroza je mit koji ne prepoznaje sam sebe.”-Hillman
Za razliku od modernog pristupa koji patnju želi “iscijeliti”, mitovi daju dubinsko značenje našim mukama. Na primjer, mit o Prometeju govori o cijeni koju mormo platiti za kreativnost, a mit o Orfeju o gubitku i žalovanju.
“Bez mita, bol postaje besmislena – samo još jedna stvar za ‘popraviti’.” kaže Hillman
Nikola Žuvela
Naručite knjige: nikola,zuvela19@gmail.com
