Mnoga pisma napisana stajala na zidu, a ples ljubavi mogao je postojati sve dok nisu susreli stvarnost: hoće li svoju tamu pretvoriti u zoru? Oboje su se pitali. Jesu li imali dovoljno sebe ili su postali krhki od hladnog vjetra života, životne obveze koje su polako ali sigurno pronalazili put do njihova dvora osjećaja. Možda u nekoj paralelnoj stvarnosti njihov ljubavni zagrljaj opstane, ali sadašnji ples kao da se lomi pod pritiskom u kojem nestaju idealizmi i gdje bi se trebale susresti stvarne osobe, mogu li one zaista voljeti….
Na zidu su stajala obećanja kao podsjetnik na idealno, dok, sada kad su postali osobe gledaju ono što nikada nisu htjeli znati o sebi. Gledajući se kao nesavršene osobe koje ne mogu ispuniti ideale i koje bi najradije pobjegle u tragičnu ljubav kako ne bi vidjeli vlastitu nesposobnost voljenja. Sumpor života kao da je odvojio osobe od ideala i ono što su sada vidjeli nije im se svidjelo. Nisu mogli lagati o sebi. U drugom paralelnom svijetu mogli su biti idealni par i tako nisu morali ugledati sebe. Ideal zaljubljenosti je dobro prikrivao sve pukotine, sada su pokušavali gledati nesavršene one osobnosti koji se nisu mogli lagati. Naime, zaljubljeni govore o količini ljubavi koju obečaju, kao dva spasitelja koji su davali više od onoga što jesu. Sada na vjetru života stoje ogoljeni bez maski a hrabrost je stajati na vjetru koji pokazuje njihove karakterne pukotine. Tada negdje tamo daleko može nastati ljubav.
Nikola Žuvela
