Kod Junga, mitologija ima važnu ulogu jer govori o uzrocima ponašanja. Jedan od razloga krije se u mitu o Adamu i Evi, odnosno o početku srama kada su stavili smokvin list kako bi se posramili svog golog tijela. Jung je istaknuo da je mit o Adamu i Evi arhetipski prikaz ljudske svijesti koja se odvaja od nevinosti prirode. Smokvin list nije samo simbol srama, već i početak individualizacije – svijest o vlastitoj “ogoljenosti” (i ranjivosti) pred Bogom ili kolektivom.
U našem društvu golotinja se kažnjava zakonom, a seksualnost se potiskuje ili potcjenjuje, a onda postaje vulgarna, i kako god se na nju gledalo, odavno se u ljudskoj podsvijesti shvaća kroz sram. Na ovom smo svijetu, loše se odnosimo prema svom tijelu, jedemo štetnu hranu i ne tretiramo svoje tijelo kao hram, živimo podijeljenog uma u kojem se sramimo sami sebe. Prihvatiti svoje tijelo znači napustiti društvene prosudbe i postati dijete koje ponovno može postati kreativno ujedno biti i zrelo.
U Indiji džaini svoj stav izražavaju golotinjom, ali ta je golotinja potpuno djetinja.  Civilizacijska golotinja je proračunata, dolazi iz uma kao reakcija na sram. Sram mnoge tjera na pobunu, na borbu protiv društvenih pravila, jer društvo vjeruje u odjeću, u simbole, a buntovnici to žele odbaciti, ali van sebe. Oni u tome ne mogu biti nevini i na taj način stvaraju Sjenu u kojoj se taloži želja za moći kao glavni pokretač konkurentskog društva i kapitalizma. Odjeća je početak skrivanja i podjele na nešto što ne postoji, a pojaviti se pred Sebstvom, atmanom ili Bogom, može se samo potpuno nevin ili gol bez skrivanja, jer jedino tako možemo biti prihvaćeni. Naravno treba uzeti u obzir da golotinja može postati oblik pobune protiv kolektiva (što je opet odraz sjene, a ne istinske slobode).
Golotinja je samo simbol, ovdje je samo prikaz onoga što skrivamo o sebi i ne želimo to pokazati ljudima jer skrivanjem golotinje pokušavamo biti netko drugi. Ne sviđa nam se ideja da budemo potpuno otvoreni jedno pred drugim, a onda iskreni bez odjeće, jer tada može početi pravo dijeljenje i ljubav. Postoje neke psihoterapijske metode koje zahtijevaju potpunu golotinju kako bi se uspostavio kontakt sa svojim tijelom. Vratiš li se stidu, vraćaš se starim maskama. Sram te tjera na to i tako se stvara nejednakost i život u ulozi u kojoj nisam ono što jesam i tako nastaju bolesti. Ne možemo prihvatiti sebe. Začudo, ono što ljudi ne znaju je da kada sram nestane, NESTAJE I STRAH.
Odjeća stvara društvene podjele, a sram stvara podjelu u kojoj se stvaraju maske, a maske stvaraju uloge i klase. Zbog odjeće se javlja strah, sram, samoosuđivanje, krivnja, pa tako ni ne možemo vidjeti tko je pravi čovjek, jer u takvim konstelacijama čovjek stalno traži i najmanju grešku u drugome čovjeku kako bi mu doživotno sudio, jer se na taj način svatko opet može sakriti pod maskom ili sramotom. Misionari koji su došli na jedan otok, odmah su obukli sve stanovnike i od tada na otoku nastaju seksualni prijestupi, silovanja i drugi zapadnjački ekscesi. Naravno, netko bi mogao reći da je rješenje prejednostavno, ali ovo nije poziv na golotinju, već na stvaranje odnosa sa svojim tijelom. Sram stvara “konkurentsko društvo” što se u mojoj analizi podudara s Jungovom analizom kolektivne sjene. Marie luis von Franz bi istaknula da je moderni kapitalizam proizvod potisnute prirode: ljudi kompenziraju sram zbog tijela (ili “nedovoljne vrijednosti”) materijalnim statusom. Odjeća postaje simbol ove podjele – marke kao zamjena za autentičnost.
Kao što rekosmo, poziv na golotinju uglavnom dolazi iz Sjene koja stvara suprotni polaritet -društvo, ali ako nije djetinjast i ako nakon njega ne nestane sram, ništa ne vrijedi. Prihvaćanje sebe i svog tijela ključ je oporavka. Djetinja golotinja odražava arhetip “divljeg djeteta” (puer aeternus) – spontanost bez srama. Proračunata golotinja, međutim, dolazi iz animi/animusa u konfliktu sa personom (npr. seksualizirana golotinja kao reakcija na puritanizam). Marie Luis von Franz bi dodala da prava transformacija zahtijeva integraciju tijela i duha, a ne puko odbacivanje odjeće. U Aionu Jung piše da se susret s Jastvom (Božanskim u psihi) često doživljava kao ogoljenje pred svjetlošću (npr. vizije svetaca). Maire Franz bi dodala da je to psihološki ekvivalent smrti ega – odjeća je lažni identitet koji se mora skinuti da bi se došlo do ponovnog rođenja.

Nikola Žuvela