“Godine 1928., kad sam slikao ovu sliku koja prikazuje zlatni dobro utvrđeni dvorac, Richard Wilhelm iz Frankfurta poslao mi je tisuću godina star kineski tekst Tajna zlatnoga cvijeta.” – Jung
Smatra se da je tekst nastao u 8. stoljeću, a u 20. stoljeću ga je Richard Wilhelm preveo na njemački, a Jung je dodao svoj komentar.
Carl Gustav Jung tumači u predgovoru “Tajnu zlatnog cvijeta” kroz svoja učenja o procesu individuacije. “Tajna zlatnog cvijeta” je starokineski tekst koji pripada taoističkoj tradiciji, a bavi se duhovnim i psihičkim razvojem, meditacijom i alkemijskim procesima. Možemo reći, jedna od važnijih knjiga o taoizmu i kineskoj alkemiji koja predstavlja put prema prosvijetljenju.
Jung je ovaj tekst kroz simbole usporedio s procesom individuacije, koji je središnji koncept njegovog učenja. Individuacija je proces postizanja cjelovitosti i integracije svih aspekata psihičkog bića, gdje se spajaju Anima i Animus, u ovom tekstu to su jin i jang. Jung je vjerovao da kroz ovaj proces pojedinac može postići veću samosvijest i duhovnu zrelost, a naš je problem što ove tekstove krivo tumačimo, uzimamo tehnike koje ne prate psihički razvoj čovjeka i tada dolazi do imitacije i oskrvnjavanja ovakvih dragulja kineske misli i koju je teško protumačiti bez žive tradicije.
Knjiga započinje opisom meditacije koju autor uspoređuje kao ‘zen s detaljima’. Tehnika meditacije, iznesena poetskim simboličkim jezikom, svodi se na način sjedenja, disanja i kontemplacije. Sjedenje se prvenstveno odnosi na ravno držanje. Disanje je detaljno opisano, prvenstveno u smislu ezoterične fiziologije puta “qi” (“chi” ili “ki”), odnosno energije daha. Energetski put povezan s disanjem opisan je kao sličan unutarnjem kotaču koji je okomito poravnat s kralježnicom. Kada je disanje ravnomjerno, kotač se okreće prema naprijed, s energijom daha koja se diže straga i spušta naprijed. Loše navike disanja (ili loše držanje, ili čak loše misli) mogu uzrokovati da se kotač ne okreće ili da se kreće unatrag, sprječavajući cirkulaciju esencijalne energije disanja. U kontemplaciji se promatraju misli kako nastaju i povlače se.
U svom komentaru na “Tajnu zlatnog cvijeta”, Jung ističe kako tekst koristi alkemijske simbole i slike kako bi opisao unutarnje psihičke procese. Primjerice, “zlatni cvijet” može se shvatiti kao simbol savršenstva, cjelovitosti ili duhovnog prosvjetljenja.
Jung ovdje naglašava važnost meditacije i unutarnjeg rada u procesu individuacije, ali koji slijedi drugačiji pristup kroz kruženje svijetla o kojem ćemo kasnije govoriti. Bit spomenutih vježbi služi za postizanje ravnoteže i harmonije između suprotnih sila unutar psihičkog bića, što je ključno za duhovni razvoj pojedinca koji više ne može učestvovati u ekstrovertnom životu osim ako je u službi Jastva koje od njega traži da dijeli znanje nakon postizanja procesa individuacije.
U tekstu se kružno kretanje svjetla opisuje kao ključni proces meditacije i duhovnog razvoja. To se odnosi na cirkulaciju energije (ili “svjetla”) unutar tijela, što je centralna taoistička praksa za postizanje duhovne transformacije. Ovo kružno kretanje simbolizira ciklus transformacije koji povezuje suprotne energije (yin i yang) u jedinstvenu, harmonijsku cjelinu.
Jung ovaj proces povezuje s psihičkom dinamikom Anime i Animuse poput jina i janga. Kružno kretanje svjetla predstavlja integrativni proces u kojem se svijest i nesvijest, muški i ženski aspekti psihičkog bića (animus i anima), te drugi suprotni elementi psihičkog života, spajaju u jedinstvenu cjelinu. To je proces koji vodi do cjelovitosti i samosvijesti.
U “Tajni zlatnog cvijeta”, svjetlo je simbol duhovne svijesti, prosvjetljenja i unutarnje istine. To nije fizičko svjetlo, već unutarnje svjetlo koje predstavlja svijest o sebi i duhovnu energiju. Svjetlo je povezano s duhovnim srcem ili “centrom” čovjeka, gdje se nalazi izvor istinske mudrosti i harmonije.
Jung ovaj koncept povezuje sa samosviješću i procesom osvjetljavanja nesvjesnog. Svjetlo predstavlja prodiranje nesvjesnih sadržaja u svijest, što je ključno za psihički razvoj. Kroz meditaciju i unutarnji rad, pojedinac može “upravljati” ovim svjetlom, što simbolizira kontrolu nad vlastitim psihičkim procesima i postizanje ravnoteže. Jung vidi kružno kretanje svjetla kao simbolički prikaz psihičkog procesa koji uključuje:
Cirkulaciju energije: Kao što se energija kreće u krug u taoističkim praksama, tako se i psihička energija kreće između svijesti i nesvijesti, stvarajući dinamičku ravnotežu.
Integraciju suprotnosti: Kružno kretanje predstavlja spajanje suprotnih aspekata psihičkog života (npr. svijest i nesvijest, muško i žensko, dobro i zlo) u jedinstvenu cjelinu.
Individuaciju: Proces kružnog kretanja svjetla odražava put prema cjelovitosti, gdje pojedinac postaje svjestan svojih dubokih, nesvjesnih sadržaja i integrira ih u svoj identitet.
U “Tajni zlatnog cvijeta”, opisuje se kako meditativna praksa vodi do “kružnog kretanja svjetla”, gdje se energija koncentrira u donjem dijelu tijela (donji tantijen), a zatim kruži kroz tijelo, stvarajući harmoniju i pročišćenje. Jung ovo tumači kao simbolički prikaz psihičkog pročišćenja, gdje se nesvjesni sadržaji “pročišćavaju” i integriraju u svijest. “Zlatni cvijet je svjetlo, a svjetlo neba je Tao. Tajna zlatnog cvijeta je tajna magične moći postajanja svjesnim, postajanja svjesnim sebe.” Jung
