Zaljubiti se, biti dio aure koja te čini posebnim, živjeti najljepšu projekciju, dodir božanskog ili anande, traje kratko, a onda dolazi upoznavanje sa sposobnošću da voliš, povratak u stanje u kojem kroz odnos vidite sebe onakvima kakvi jeste.
Mnogi nesvjesno, iz straha od pogleda u ogledalo, bijeg pronalaze u tragičnoj ljubavi, ili u platonskoj vezi.
U neostvarenoj ljubavi postoji pravilo: jedan voli više, a drugi manje. U platonskoj vezi idealiziramo nedostupnu ljubav kako ne bismo živjeli stvarnu vezu i kroz nju sačuvali rajsko stanje u kojem idealno volimo i sebe idealno gledamo. Projekcija koju prenosimo na drugu osobu zapravo nije ta osoba, obično projiciramo Animu podsvjesna idealna slika žene ili Animus podsvjesna idealna slika muškarca. Potrebna nam je lažna slika kako bismo rajsko stanje što više produžili mladenačko idealno stanje u kojem nas nosi osjećaj da možemo puno voljeti, ali to ovisi od vanjske sudbine. Stanje djetinjstva u nama je najsvetiji dio života, a zaljubljenost je nastavak tog rajskog stanja, kada uđemo u odraslu vezu, onda ideal napuštamo kako bi sreli dublji dio sebe, to ne znači biti bolji. Čovjek to rajsko stanje obnavlja kada spozna svoj drugi dio osobnosti i ono se zove ananda, mistično stanje koje je tisućama godina opsjedalo Indiju.
Djetinjstvo, koliko god bilo sveto, uvijek ima i drugu stranu, nezrela obitelj djetetu stvara rane i tu se rađa dvostruki osjećaj neostvarene ljubavi. S jedne strane, volimo, s druge strane, osjećamo se povrijeđeno, a to nije samo ljubav, već i neostvarena ljubav.
Mnogi ostaju djeca poput starih ljudi, tražeći idealnu ljubav, bježeći od prave ljubavi u kojoj postižemo cjelovitost i vidimo svijet onakvim kakav jest. To je vrsta ljubavi za koju Jean Jack Russo rekao: “Može li se ikada zaboraviti ono što se jednom voljelo?” Međutim, ljubav je sav taj niz, od sirove strasti, tragične ljubavi, platonske zaljubljenosti do uzvišene ljubavi. Odvojiti jedno od drugog bilo bi svetogrđe jer sve te čežnje, sjećanja, tuge predstavljaju širenje naše duše, moć razumijevanja i viđenja stvarnih ljudskih strahova.
Čovjek se rađa tek nakon neostvarene ljubavi, kada ta ljubav stvori bunar u srcu koji sada može primiti prave emocije, a ne projekcije ljubavi. Ako ne ideš dalje i nastaviš živjeti u projekcijama, to je kao da tvoj brod želi ploviti pustinjom, ti sanjaš o plovidbi, a Sunce te suši i stvara vatreni bijes prema životu i drugima.
Budite toliko svjesni, preskočite ogradu nerealiziranih emocija i pogledajte kako život drugačije gleda na vaše ljubavi. Preskočiti tu ogradu, pogledati čeznutljive poglede voljene osobe koja odlazi, a shvatiti svileni šal i pogriješiti, kako pjeva Darko Rundek, bez toga ne može nastati prava ljubav. Gledati ljubav kroz mnoge utopije, razočaranja, ali lijepe zagrljaje, veliki je pothvat i otkrivanje mističnog puta alkemije u nama samima.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut