Kad promatramo čovjeka, ima li većeg paradoksa? Taman kad pomisliš da je gotov, da je propao, ustaje, pomaže, dijeli. Čovjek je, ali još uvijek mali čovjek koji je podložan svojim nanižim strastima koje ga pretvaraju u zvijer. Ako želite doživjeti čovjeka, ne tražite ga u u statusima jer ćete zalutati u ispraznost. Čovjeka treba tražiti upravo tamo gdje se život događa u problemima, njegovoj tuzi, sreći….
Često čovjek zaziva svece i anđele da mu pomognu u kad se valja u kaljuži, ali njegovi zahtjevi su odbijeni, mora koračati sam ili kako kaže evanđelje: “Sin čovjeći nema gdje glavu da nasloni.”
Oni koji su ostali ljudi znaju s kim imaju posla, skrivaju se ispod radara, pomažu i dokazuju da čovjek još nije nestao.
Humanost se događa kod onih koji su ostali ljudi. Kad čovjek pomisli da je svo čovječanstvo nestalo iz ovog društva, čovjek se iznenadi. Kao biblijski Job, on je na dnu, ali se diže, tjera ga nešto iskonsko, žilavo, pitaš se kako, ali on ne zna drugačije. Čovjek je paradoks, ima nešto u njemu što je Bog vidio kad je bez razloga ošamario Joba. Kad ga poželite napustiti, uvijek vas iznenadi, kao da ga svako malo morate stisnuti da vidite njegove najbolje dijelove duše. Je li to naša slabost ili vrlina? Ni jedno ni drugo. Takva nam je priroda, Prometejska prkosna krv.
Čovjeka ne treba odbaciti, iako, mnogi su još uvijek spremni na pakost i zlodjela, duboko u sebi čovjek ne znaju drugačije. Pomaže, ali broji krvna zrnca. No, među tim ljudima najveću ljudskost pronaći ćemo u tzv “otpadnicima”. Prije nekoliko dana pio je pivo s prijateljem, a sada pomaže u nekoj katastrofi. Za desetak dana, kao da se sve ovo nije dogodilo, on i dalje pije pivo. Ne morate ga ni pitati, neće vam reći da je pomogao, kao neki zen majstor, koji je bio pored vas, kao da je doživio prosvjetljenje, a onda se skromno izgubio u svetištu, do neprepoznatljivosti. Nećete ga više sresti. Zato umjetnik hoda po svijetu i promatra život. Ne odlazi u skupe salone, nego na mjesta gdje je “Bog davno rekao laku noć”, tamo nađete čovjeka kakvog se u profanom svijetu teško može naći.
Slavimo čovjeka. Najbolji je kad mu je najgore. Što reče Rudolf Steiner: Zapad treba Slavene jer mu oni daju dušu. Slavimo duhovnost, kapitalizam je ponegdje odličan, ali je neprirodan za ovo podneblje. Ovdje ova naša divljina je lijepa i zastrašujuća, neposlušni smo u odnosu na poslušne Zapadnjake, ne marimo za pravila, ali skupa je ta divljina, nije za slabiće. Usporedbe radi, Indija je zemlja siromaštva u kojoj je rođena prekrasna duhovnost i filozofija. Ni duhovnost ni filozofija nisu nastale u Švedskoj. Jedini problem je što mi to ne znamo cijeniti i shvatiti da su ti prostori izvrsni za samorazvoj. Ovdje se rađaš, živiš i umireš s nepravdom. Ovo je mjesto nevidljivih bonsai stabala? Zašto ima malo zemlje i plitku posudu? Zašto mu ne daju veći lonac da se u njemu razgrana? Priroda takvog rasta je umjetnost, učimo, to je mjesto umjetnosti, a ona raste na marginama, ako ovdje niste otkrili smisao, ako nemate spomenutu umjetničku muzu koja vas ovdje pokreće, naći ćete na ovim prostorima puno loših stvari. Samorazvoj se rađa u blatu, asketa je pronašao svoje prosvjetljenje u mračnoj pećini ili hladnom samostanu. Ljubavnik je svoju ljubav spasio kroz pakao iskušenja, umjetnik je bio na samom dnu da pronađe svoju muzu. Henry Miller napisao je knjigu Rakovu obratnicu, u strašnom siromaštvu.
Suprotnost od koje je čovjek sazdan čini paradoks samog života.
Nikola Žuvela
