Mnoge su revolucije, iako su imale dobru volju, podlogu i utemeljenje, na kraju su propale, a one koje su uspjele, ljudska sebičnost ih je dotukla do kraja. Rasprave o tome koji je sustav pravedan ustvari predstavlja bujnu maštu i ljudi često nasjednu na priču da je netko drugi kriv za sadašnje stanje, ali često zaborave, kao i u odnosima, da je to sustav skup navika koji malo tko želi promijeniti. Sve velike promjene proizlaze iz egzistencijalnih problema, ali revolucionari ideje o slobodi na kraju ne ispune, točnije, izdaju sve ono za što su se zalagali. Je li Gandhi raspustio vojsku? Zalagao se za nenasilje, rekao je da Indija ne treba vojsku, ali da ga netko ne bi prozivao za nedosljednost, poluge vlasti dao je drugima i Indija je ušla u rat. Zastupao je poljoprivrednu Indiju i borio se protiv tehnologije koja je toj zemlji donijela veliko siromaštvo, da bi se Indija danas velikom brzinom okrenula modernizaciji koju je nemoguće zaustaviti. Pošteni političari su idealisti i u konačnici donose štetu ogromnih razmjera.
Reforme zahtijevaju duboku promjenu ponašanja, a ona se odvija u revoluciji svijesti. Mnogi danas govore o revolucijama, mnogi govore o boljim sustavima, iako velika većina može revoluciju sprovesti, prodati svoje stanove, kupiti zemlju u malim sredinama i provesti program samostalnih naselja koja se lako mogu financirati iz proizvedene hrane, sunčeve energije i drugih tehnoloških pomagala koja danas olakšavaju život. Ljudi jako dobro znaju da to mogu, ali ne donose te odluke, naime, jedina revolucija se događa u svijesti.
Obrazovanje bazirano na filozofiji, psihologiji, tehnikama meditacije, jogi ili kineskim tehnikama te učenju primijenjenih znanja uz pomoć kojih djeca uče kako stvoriti samostalan život ne postoje u razgvoru ljudi što ustvari znači da revolucije koje ljudi zahtjevaju nemaju nikakve podloge. Da je tomu tako na policama svakog doma nalazile bi se i takve knjige, ali ljudi sebe uvjeravaju da su bolji od postojećeg društva, ustvari, to je samo predstava, nema sadržaja u pojedincu nema ni kavlitetnog društva.
Današnji pojedinac je narcisoidan, zaljubljen u sebe i kada mu nešto ne odgovara, gunđa, ali ne poduzima ništa. Prosvjedovati je lako, ali stvarati suživot, dogovarati se, to je teško i zato je tako puno razvoda i nezadvoljstva na poslu i među ljudima. U Indiji jedan posto ljudi meditita, a to znači da još nismo zreli za bilo kakve promjene, pa su sadašnji sustavi odraz onoga što ljudi iznutra jesu. Prema Jungu: “Naravno, društvo ima neosporivo pravo zaštititi se od bezobzirnih subjektivizama, ali, budući da je samo društvo sastavljeno od deindividualiziranih ljudskih bića, ono je potpuno prepušteno nemilosti nemilosrdnih vođa. Neki se udružuju u grupe i organizacije – upravo to udruživanje i posljedično izumiranje individualne osobnosti čini da ljudi tako lako podlegne diktatoru. Milijun nula spojenih zajedno, nažalost, ne daje jedinicu. U konačnici sve ovisi o kvaliteti pojedinca, ali naše kobno kratkovidno doba razmišlja samo o brojnosti i masovnim organizacijama, iako bi se reklo da je svijet vidio više nego dovoljno o tome što sve može dobro disciplinirana rulja učiniti u ruka jednog luđaka. Nažalost, čini se da ta spoznaja nije prodrla daleko – a naša sljepoća je izuzetno opasna. Ljudi se nastavljaju bezbrižno organizirati i vjerovati u lijek masovne akcije, bez imalo svijesti o činjenici da se najmoćnije organizacije mogu održati samo najvećom nemilosrdnošću njihovih vođa i najjeftinijim sloganima…Nažalost, previše je jasno da ako pojedinac nije istinski obnovljen u duhu, ni društvo ne može biti, jer društvo je ukupan zbroj pojedinaca kojima je potrebno iskupljenje. Stoga mogu vidjeti samo kao zabludu kada Crkve pokušavaju – kao što očito rade – užetati pojedinca u društvenu organizaciju i svesti ga na stanje smanjene odgovornosti, umjesto da ga izdignu iz trome, bezumne mase i naprave jasno mu je da je on jedini važan faktor i da se spasenje svijeta sastoji u spasenju pojedinačne duše.”
Nikola Žuvela
