Kada čovjek odrasta ostanu mu neki filmovi u mladosti zabilježeni ni sam ne znaš zbog čega, ali kada prođu neka iskustva možeš ih složiti u cjelinu, shvatiti da je tj film govorio o nekom djelu tebe. Taksist u kojem glumi Robert de Niro, a režirao ga je Martin Scorsese, školski je primjer neuspjele individuacije. Film pokazuje vrhunac slobodne misli Zapada koju danas ne možemo pronaći jer narcistićko društvo ne može prepoznati remek djeloScorsesea. U filmu junak ne može integrirati Sjenu, već postaje opsjednut njome, ali na način koji je toliko suptilan da većina gledatelja to pogrešno protumači kao njegovu pobjedu, kakva svetinja jest: nedorasla navina i zlobna.

Travis u početku filma nema čvrstu osobnost. On je veteran bez integracije njegovo ratno iskustvo točnije, Vijetnam je njegova rana, mjesto gdje odlazi ili tama s kojom se poisotvječuje ili nigredo faza crnine u kojoj umire ego, njegova suština koja nas zatvara za stvarni život. To znači da njegova Sjena nije potisnuta u normalnom smislu, ona je nesputana, jer ego nema dovoljno snage da je drži na okupu. Travis ustvari pati od infantilnog ega, nema unutarnji centar, te ga kontrolira vanjski događaji poput identifikacije vani je zlo koje treba pobjediti, a onda kada ga pobjedimo živjet žemo u svijetu dobrih ljudi.
Travisova prva noćna vožnja kroz New York u kojem vlada atmosfera kiše, ispušnih plinova, prostitutki, uličnog kriminala promatra svijet bez emocija, kamera nam pokazuje njegov unutarnji svijet ili njegovu projiciranu Sjenu. New York nije kulisa, on je eksterioriziranja Sjena cijelog društva praznina koja ispunjava Zapadnjaka jer nema unutarnjeg sadržaja. Travis na to ne reagira osjećajima, već fizičkom napetošću, točnije, gestikulacijom.

Travis stvara projekciju svoje Sjene na političara Palantina, gdje ga mrzi jer je korumpiran, ali što Travis mrzi u njemu? Licemjerje, a Travis će kasnije i sam postati ultimativni licemjer točnije, ubija druge kako bi očistio svijet, iako je i sam pun nasilja kojeg ne zna kanalizirati.

Projekcija na Betsy koja je za njega anđeo, čista spasiteljica ili projekcija arhetipa majke Božje, koja je Anima-projekcija, ali za njega ona nije prava osoba, ona je objekt koji ga izvodi iz tame, točnije, poistovječuje se s pričom iz bajki. Kad ga Betsy odbije, on ne tuguje za njom, bijesno projicira svoju nemoć na nju, nazivajući je prostitutkom. Ovdje vidimo kako se njegova Anima ili unutarnja ženstvenost, transformira u destruktivnu Sjenu Anime , žena postaje neprijatelj.
Travis projicira svoju potisnutu želju za totalnim nasiljem na ulične kriminalce. Uvjeren je da su oni bolest koju mora iskorijeniti, ali zapravo, projicira na njih vlastiti unutarnji kaos.

I tada Sjena počinje govoriti, Travis počinje pisati dnevnik, ali to nije iskren sukob sa Sjenom , to je racionalizacija: “Svi ti gadovi… Ja sam jedini koji stvarno može vidjeti što se događa.”
Travis se identificira sa Sjenom, ali misli da je to njegov pravi, moralni ego, više ne razlikuje svoje impulse od objektivne stvarnosti. Njegova Sjena preuzela je glas i govori mu da je on mesija.
Kada se Travis pogleda u ogledalo i ponovi “Govoriš li sa mnom?” to je susret sa Sjenom. Ne vidi sebe, vidi drugog u ogledalu, ali taj drugi je on. To je trenutak kada ego gubi kontrolu i kaže: “Govoriš li sa mnom?” što je paranoidno pitanje koje potvrđuje da više ne razlikuje unutarnje od vanjskog.
Travis ne ide tražiti pomoć već ide kupiti oružje, ne priznaje svoju agresiju Sjene kao dio sebe, već je materijalizira u oružje.

“Ako ne integrirate Sjenu, odglumit ćete je u vanjskom svijetu.” Jung

Travisova priprema brijanje glave, fizički trening, skrivanje oružja ispod rukava je ritual inicijacije, ali u krivom smjeru. On postaje oruđe svoje Sjene gdje je njegov ego toliko slab da je Sjena preuzela potpunu kontrolu, ipak, on to vidi kao oslobođenje.

Travis ubija nekoliko muškaraca u bordelu i spašava Iris (Jodie Foster). To se čini kao herojski čin.

Travis ne spašava Iris za nju, spašava projekciju vlastite nevine žrtve. Iris je dio njega koji je bio zlostavljan u Vijetnamu, ali on to ne može svjesno priznati.

Njegovo ubijanje nije samoobrana, to je ritualno žrtvovanje, ubija ljude koji su simboli njegove tame, ali ih ne vidi kao ljude. To su za njega stvari.

Krvava scena je vizualni ekvivalent psihičke erupcije njegova unutrašnjost je izašla. Ali nema integracije, nema dijaloga, samo čin.
Nakon pucnjave, Travis ne osjeća olakšanje niti kajanje, otvara usta poput ribe to je simboličan povratak u infantilno, predverbalno stanje. Nije postao čovjek, nazadovao je.

Ovdje Scorsese i Schrader (scenarist) postižu majstorski potez gdje Travis na kraju postaje heroj u medijima. Novine ga slave. Irisini roditelji mu pišu zahvalnice.
Kolektivna Sjena društva projicira se na Travisa. New York, koji je bio kulisa horora kroz cijeli film, sada Travisa vidi kao spasitelja. Društvo ga apsorbira u svoju lažnu priču, jer mu je potreban čisti heroj kako bi izbjegao suočavanje s vlastitom Sjenom.

Travis se vraća normalnom životu, on vozi taksi, smiješi se, prolazi pored nasilja na ulicama i ne reagira. To nije znak ozdravljenja, to je znak disocijacije. Sada je psihopat koji je naučio glumiti normalnost.

U posljednjoj sceni, Travis pogleda u retrovizor i trzne se, isti trzaj od početka. Ništa se nije promijenilo. Ciklus je dovršen, ali nije završen. Njegova Sjena nije integrirana; ona je jednostavno zašutjela jer je prokleto uspjela izaći. Ali vratit će se, jer nema svijesti koja bi je zadržala.

Ako nemate dovoljno snažan ego da se suočite sa Sjenom, postat ćete njezina žrtva. Travis ne postaje cjelovit; postaje prazna ljuska koja se pretvara da je muškarac.

Društvo često nagrađuje neintegriranu akciju Sjene  mediji ga ne slave zato što je zdrav, već zato što to odgovara mitu o jedinom spasitelju.

Lažna integracija je opasnija od otvorene tame Travis ubija, ali ne rješava njegovu unutarnju borbu. Jednostavno je iskalio svoj bijes, ali ga nije razumio.

Nikola Žuvela