Obično nismo svjesni kako volimo. Ni sami ne znamo što odnos skriva iza onoga što nazivamo vezom. Gledajući sa stajališta razvoja arhetipa Animusa (podsvjesnog muškarca) kod žena, primjerice, nakon poroda, Martina shvaća da njezin suprug nije ono što je mislila. Njezini osjećaji, kao i njegovo ponašanje, su se promijenili. Ona vidi moćnu figuru muškarca ili arhetip Animusa kojeg se većina žena plaši i iz tog straha okreće se arhetipu žrtve, plačući i privlačeći pažnju svog djeteta sljedećih nekoliko godina. Kako bi ‘spasilo’ majku, dijete brigom pokušava privući njezinu pozornost. Tako majka iz straha od napuštenosti i susreta s istinskom odgovornom ljubavlju bježi u svijet manipulacije djetetom koje se istovremeno boji da će izgubiti jedini odnos koji poznaje od dolaska na svijet. Na taj način majka raznim ispadima traži pažnju djeteta, koje popušta pred majčinim zahtjevima, a kada je sin odrastao, tražio je isti model ponašanja u odnosu.
Samosažaljenjem privlači odnos u kojem bira osobu koja svojim ispadima i sažaljenjem privlači pažnju, a on glumi Spasitelja (arhetip). Postoje različiti modeli skrivanja od stvarnosti ili života, točnije, od ljubavi, poput bolesti koja predstavlja duboki emocionalni sukob iza kojeg se skrivamo nerješeni emocionalni problem i privlačimo pažnju bližnjih na negativni način. Ljubav prema sažaljenju kulturni je obrambeni mehanizam od stvarnosti koji je naslijeđen jednim djelom pogrešnim tumačenjem kršćanstva tijekom tisuća godina. Najbolji primjer je kako je ovaj duboko podsvjesno preuzeti obrazac od kršćanstva je neselektivno primanje migranata koji je, primjerice, u Švedskoj donio stopu od tisuću posto većeg broja silovanja i ratnim stanjem na ulicama, eksplozijama i smrtnim slučajevima rata bandi. Mirna i demokratska Švedska postala je zemlja problem, a sve zbog nerazumjevanja psihe i sažaljevanaj u kojem uzdižemo sebe na način da pomažemo slabijem, ustvari, to radimo iz krivih pobuda.
Mnogi koji se razočaraju životom ili ljubavlju ulaze u duhovnost i čine kardinalne pogreške u tumačenju svojih emocija, često dovodeći sebe u mnoge zablude, ali i nemogućnost razumijevanja duhovne prakse.
Primjerice, oni koji su kod kuće iskusili potpuno suprotan koncept odnosa, poput hladnoće i nedostatka izražavanja emocija, lako prihvaćaju budizam jer u njemu nema pojma Boga, a onda ni mogućnosti odnosa sa samim sobom. Pogrešnim tumačenjem, odnosno izbjegavanjem susreta sa životnom traumom, religija se krivo tumači, točnije, osnivači religija nisu imali uopće želju stvarati sustave vjerovanja, ali iz potrebe većine da posjeduje nešto što nerazumiju, imamo danas stanje u kojem je poruka osnivača pretvorena u biznis.
Ljubav prema sažaljevanju pokazuje opsjednutost Animom (muškarci) ili Animusom (žene. Recimo, muškarac opsjednut Animom u ljubavi sažaljenja traži vanjsku potvrdu od partnerice koju ne može dobiti jer je zapravo izabrao hladnu ženu da kako tu ljubav ne bi mogao dobiti i u odbijanju je našao utočište ili obranu sebe. Sukob mu je obrambeni sistem kako se ne bi upoznao s pravom ženom.
Žena opsjednuta Animusom u ljubavi prema sažaljenju bira hladnog partnera kojeg pokušava pridobiti samosažaljenjem i suzama gdje ju on zanemaruje. S druge strane, on u njoj vidi nezrelo dijete koje ga ne može dotaknuti svojim strahovima i suzama jer ima osjećaj da je djetinjasta, da nema ženstvenosti i ne osjeća emotivnu i seksualnu privlačnost. Tako je i on zatvoren u svojoj ideji u kojoj se oslanja na kontrolu koja mu ne može dati ljubav te oboje zajedno igraju projekcijski tango.
Iako bi mi za tumačenje ovog koncepta trebalo puno više vremena (više u mojim knjigama), važno je vidjeti kako upadamo u već razrađene i prihvaćene vanjske sheme života kao gotove formule života koje potpuno krivo tumače iskustvo ljubavi. Da ponovimo, u tom se odnosu lako poistovjećujemo sa Spasiteljem, igrajući tu ulogu u kojoj smo lišeni samorefleksije, tj. njegovog jednosmjernog davanja. Dajemo na način na koji teško možemo primiti ljubav jer negdje duboko u sebi osjećamo da ne zaslužujemo ljubav. Odabirom ovog odnosa osoba je zaštićena od doživljaja ljubavi, živim arhetip ili projekciju u kojoj osoba ima sigurnu luku ili patnju poput žrtve, kao rezervni plan u kojem obnavljam ljubav sažaljenja.
Ovakav odnos je dobar za oboje, dok se sreća i radost izbjegavaju kao ljubavni doživljaj. S druge strane, ne trebamo se bojati straha od prekida jer to su iskustva koja nas produbljuju, čine nas samosvjesnima i sposobnima za ljubav. Sretan ili dosadan život bez iskustva je besmislen i nema mjesta učenju kroz spomenute labirinte. To je život bez soli, bez doživljavanja mogućnosti i ulaska u rijeku promjena. Kad shvatimo najdublju činjenicu da su nesretne ljubavi koncepti skrivanja od prave ljubavi, a da ne govorimo o ratovima, epidemijama ili siromaštvu, koji su, također, pojmovi manipulacije, shvatit ćemo igru zvanu život.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
