Nekada smo voljeli, nekada smo iščekivali, nekada smo se radovali, sada promatramo nestanak poljupca istjeran od mladih gdje je ljubav izgubila revolucionarnu progresivnu energiju promjene društva. Muzika je tada nosila poziv na ljubav, poziv na drugačije dok je danas biti isti pravilo. Političke parole nose predznak: može li gore, obrazovanje koje je trebalo biti drugačije pretvorilo se u dosadnu ideologiju, učitelj u nositelja ideologije, radio prenosi poruke prodanih duša, a duhovnost nose dječaci koji se bore protiv zla. Takvo dječačko okruženje ispraznosti može ugušiti dušu, ali ne još, duša raste iz otrova stvarnosti i ne odriče se svojih krojena i porijekla. Otrovi sumpora potrebni su da bi se napravilo zlato duše.
Kao pubertetlija na jednom malom otoku ugledao sam djevojku i nekako se dogodilo da su nam se pogledi susreli i brzo smo se poljubili. Taj prvi poljubac nosio je nadanja, očekivanja, probudio se ideal da sam nešto više. Ta alkemija osjećaja bila je na samome početku, falila je tragedija, glavni sastojak bez kojeg ljubav ne može sazreti, otrov sumpora ili Saturna, kao da je trebao dodirnuti dno rijeke, kamen koji traži susret samoće. U samoći sagledavamo stvarnost osobe, tada susrećemo nepovjerenje u kojem smo prevareni, ali ta osobina je bila projekcija, duboko u sebi sakrili smo nepovjerenje u sebe, birali smo osobu koja je bila odraz u ogledalu. Ona je nosila lozu moje obitelji sukus svih predačkih nepovjerenja, karmi ili mojeg djela sebe koji je tražio da jednom za svagda raskinem odnos s lažnim svijetom. Skinuti taj uteg znači razlaz s izopačenim djetinjim svijetom gladnih ispruženih ruku, točnije, odnosa prepunih ovisničkog traženja, okrivljavanja a neispunjavanje želja nosi kaznu prije ili kasnije. Gladni tražitelji iluzija u kojima si njihova etiketa: sad si svetac ili okrivljenik. To je svijet koji te ne vidi, a ekspresno izlaženje iz njega, sveti je zadatak pojedinca. Prihvatiti svoju dušu koja više ne smije patiti od prilagođavanja, ne smije slušati savjete da ne valja, ona ne smije preuzimati tuđa vjerovanja njen je zadatak, mora početi vjerovati sebi. Njen spas je da počne živjeti bez parola bez ljevice i desnice, bez religije ona mora tražiti izvor u sebi i početi vjerovati da je to najbolji put. Govor snova nas podsjeća da ona prima neprestano poruke, ali sve izvana je važnije od tih poruka. Jung je rekao da je san puno veća stvarnost od stvarnosti u kojoj živimo. Poruke snova kao izvor melodija su duše.
Nikola Žuvela
