Marilyn Monroe bila je nositeljica femme fatale ili slike u koju se muškarac zaljubljuje. Međutim, kada žena postane svjesna svoje moći, može postati ovisna o njoj i tada više neće biti voljena. Ženu tada opsjeda Animus, nositelj volje za moći, što je destruktivna sila koja proganja muškarce i kojoj se ne mogu suprotstaviti, poput Carmen iz opere.
Muškarac je potpuno nesvjestan da takva žena samo odražava njegovu moć, poput veze između Marilyn Monroe i J.F. Kenmedyja. Opsjednutost moći koja se zatim projicira na želju za seksualnošću zapravo je želja za moći koju muškarac zrcali. Taj mit na Zapadu nazivamo ljubavlju. U nastavku veze, takav par na kratko vrijeme zrcali projekciju moći i očekivanja društva. Takva veza je san koji nam se predstavlja kao konačno ispunjenje sreće.
Bogatstvo, slava i moć iz kojih proizlazi ljubav, to je ideja ispunjenja. Koliko god ljudi racionalno govorili da je to besmislica, podsvjesno je to najveći ideal našeg društva. Marilyn Monroe bila je femme fatale, ali kasnije je shvatila da je slika muških želja. Nije bila voljena kao osoba i to je bila njezina najveća agonija. Samo je ispunjavala muške potrebe i projekcije u zamjenu za moć. Čak i danas, Marilyn Monroe je nevjerojatno snažna simbolična figura za muškarce i žene. Marilyn predstavlja žensku figuru koja je u biti prilagođena volji i slici muškaraca kao idealne projekcije. U svom držanju, sa svojim nježnim glasom koji stvara zadovoljstvo za muškarca kojem se potpuno predaje i koji osjeća da je s njom potpun, ona predstavlja vrlo snažnu manifestaciju čežnje. To je slika žene koja je, na nesvjesnoj razini, toliko prožeta potrebom da se prilagodi muškoj želji i njegovoj fantaziji da to preuzima cijelu njezinu vanjsku prezentaciju.
Žena koja identificira svoj život s ovim arhetipom femme fatale završava tragično. Marilyn je djevojka bez oca koja je duboko žudjela za muškim odobravanjem, a loš ženski princip prenosi joj majka, koja je završila u psihijatrijskoj bolnici, što joj nije dalo dobru osnovu za izgradnju osobnosti. Nije li Marilyn Monroe jedina vrsta ženstvenosti koju naše društvo prepoznaje? Ako svijet promatramo očima Marilyn Monroe, kako žena može imati opipljivu vezu sa ženskom stvarnošću, prirodom, zemljom, kreativnošću? Ako se ženstvenost može zamisliti samo kao odsutnost muškog principa i njegove snage, onda smo osuđene na primitivnu percepciju žena. Naša kultura očajnički traži iscjeljenje ženske prirode, ali to iscjeljenje se nigdje ne može pronaći.
Ženama se u društvu nameće patrijarhalna uloga, a to dovodi do tragičnog kraja za žene. Gurnuta je u kalup koji je stvorio muškarac. Većinu žena osuđuju druge žene ako odbace taj kalup, a svako odstupanje od kalupa stavlja ženu u situaciju u kojoj mora sama proći svoj put, što je u konačnici sudbina svake individuacije i stvaranja vlastite osobnosti. Guranje žena u feminizam je ponovno stvaranje grupe, a svaka grupa njeguje ideologiju i uskogrudnost. Marilyn je bila toliko jaka svojim izgledom jer je u sebi nosila duboko potisnutu opsesiju seksualnošću koja je bila potisnuta tijekom kršćanstva, a zatim je postala samo nositelj duboko potisnutih želja i iluzija Zapada koji je mislio da će taj ideal stvoriti novo slobodno društvo.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
