Moral kao izraz volje za moć

Kada se susretnete sa životom kroz prve godine života prvo što ćete naučiti jest da s vama nešto ne valja i da se trebate sramiti kroz osjećaj krivnje koji kod nekoga može dovesti i do psihopatskog ponašanja. Manipulacija je od samog početka života način kako se stvara uškopljeni čovjek koji se cijeli život srami nečega. Moral je u svojoj biti usmjeren na uspjeh, dok, tek mali broj ljudi nadiđe to uvjerenje, odnosno nadiđe polaritete dobra i zla ili, kako kaže indijska filozofija, prosvijetljene se postiže nadilaženjem dvandve (suprotnosti). Stoga, većina polaznika moralne škole kako u roditeljskom domu tako i u školi se uči kako da prihvatiš moralna pravila ako želiš biti član društva što donosi neke povlastice, ali dugoročno, kod starih ljudi kada shvate da su izigrani jer su bili sljedbenici državnih pravila, a ne vlastitog morala, jako teško se nose s osjećajem odbačenosti, kao da su služili koliko su trebali i sada su zaboravljeni.
U Patandjalijevim Yoga-sutrama, moralna čistoća ili jamma služi kao sredstvo ili uvod u pripremanje tijela za meditaciju, odnosno, to je samo jedna od funkcija svijesti, nipošto nešto što bi se smatralo glavnom odlikom za postizanje prosvijetljena. Dakle, moral je samo jedno od početnih sredstava ili najniža točka razvoja. U biti moral je u siromaštvu sredstvo kako da preživite jer on vam garantira da će vas zajednica zaštiti. Primjerice, na jednom našem malom otoku s malo stanovnika ljudi su upućeni jedno na druge, ako ne poštujete moralne norme i ne pomažete, zajednica vas isključi. Plemena su tako preživljavala kroz desetine tisuća godina. Stoga, na moral je nužno gledati kao usputnu stanicu razvoja koji nam je potrebna kao sredstvo, moral ne može biti cilj jer je isključiv, a čovjek je biće koje griješi jer tako se jedino može razviti. Paradoksalno, slijedimo moral, ali ne možemo napredovati ako ga ne kršimo. Primjerice, u prošlosti je bilo kazneno djelo secirati tijelo pokojnika. Danas, koliko god to bila neugodna praksa, mnoga ubojstva ili uzroci smrti bliskih osoba ostala bi enigma što mnoge je znalo baciti u još veći očaj i nametanja krivnje samom sebi.
Kršćanstvo je izgubilo svoju poruku zbog morala, Å¡to je dobro ustvrdio Nietzsche.  U prilog tome pred kraj života Jung kaže: “Smisao mog postojanja je u tome Å¡to mi je život uputio pitanje. To je nadosobna zadaća koju samo s naporom i s mukom nosim. Možda je to pitanje koje je zaokupljalo moje pretke, a na koje nisu znali odgovoriti? Je li to možda razlog zaÅ¡to sam toliko impresioniran problemom na kojem se Nietzsche zatekao: dionizijskom stranom života, prema kojoj se čini da je kršćanin izgubio put?” Dakle, potiskivanjem dionizijskog ili radosti života poput plesa, muzike, izgubili smo shvaćanje onog Å¡to je u samom početku govorilo kršćanstvo. Jung kaže: “… čovjek je moralno odgovorno biće koje se, svojevoljno ili nehotice, podvrgava moralu koji je sam stvorio.… Na kraju, dobro i zlo su ljudske prosudbe, i ono Å¡to je dobro za jednog čovjeka, zlo je za drugoga. …”…Nema apsolutno nijedne istine koja jednoj osobi ne znači spasenje, a drugoj prokletstvo.… U naÅ¡e vrijeme počinjemo shvaćati da iz zla proizlazi dobro, a iz dobra dolazi zlo, relativnost stvari.Kako se može suditi? Ljudski život i ljudska sudbina toliko su paradoksalni da se teÅ¡ko može donijeti obvezujući zakon… ZaÅ¡to paradoksalno? Zbog principa enantiodromije, kako je Jung objasnio studentima:”
Jung govori o moralu sa psihološke strane ili situacije u kojem se klijent nalazi. Primjerice, nekom meditacija može pomoći, nekom može izazvati psihozu. Nekom psihoterapija pomaže, drugom je ona glupa i ne može mu dati odgovore koje traži. Nekom kršćanstvo donosi ispunjenje nekom donese jak osjećaj krivnje i potiskivanje seksualnosti.
“…Da ne postoji niÅ¡ta jako loÅ¡e bez malo dobrog, i niÅ¡ta jako dobro bez malo loÅ¡eg. Unaprijedit ćemo se tom istinom, tom relativnošću i dobiti ćemo malo stava istočnjačkog čovjeka, koji je uvijek bio blizak zemlji i nikada nije sanjao da je apsolutno nadmoćniji od zakona prirode.”
Jung
Jung je smatrao da je u nama prirodni proces enantidromije kojeg je preuzeo od Heraklita, filozofa koji je živio prije 2500.g. Naime, to je proces izmjene suprotnosti. Kada psihološki sustav dosegne određeni ekstrem, recimo pretjerana orijentiranost na duhovnost, nesvjesno će intervenirati pomoću arhetipske kompenzacije, uzrokujući tako da psihološki sustav promijeni svoj kurs prema suprotnom. Nietzsche je bio taj koji je, prema Jungu, među prvima prepoznao tu činjenicu enantidromije On je vidio da je kršćanska kultura potisnula instinkte i dionizijsku strana života što je naša kultura sada uvelike kompenzirala pretjeranim hedonizmom. Nietzsche je kroz svoj problem ustvari pokazao nesvjesno da je dionizijski duh ili uživanje i zemaljski raj kojeg je donio germanski bog Wotan, divlji bog koji je opsjeo Nijemce. To je bila prekretnica u kojoj se sada nalazimo i gdje smo u potrazi za novim vrijednostima jer u starima ne pronalazimo duh vremena. Ukratko, ono što potiskujemo, a to je u nama dionizijska opsjednutost koja nas svako malo obuzme zovemo Sjenom. Kada integriramo Sjenu onda možemo govoriti o stvarnoj cjelovitoj osobi koja prirodno sebe vidi kao biće koje želi osvijestiti svoju okolinu i tako počinje djelovati. U suprotnom, ako ne integriramo Sjenu, ne možemo postati odrasli ljudi i naše pomaganje drugima ne ide iz središta našeg bića već iz naučenih normi ili naučenog morala.

Nikola Žuvela