Većinu ljubavi sanjamo, te ih živimo u glavi, u mislima dok stvarne ljubavi izbjegavamo. Živimo u virtualnom svijetu u kojem smo pobjegli od stvarne ljubavi jer u njoj previše vidimo sebe, a ono što vidimo nam se ne sviđa i zato život u idealnim ljubavima koje se odvijaju u fantazmi na taj način da ih oživljujemo kroz bajku o Spasiocu ili princu kod žena, dok kod muških u bajci o princezi koja će se zaljubiti u muškaraca i prihvatiti ga takvog kakav je. Preneseno, ljudi sanjaju o tome da ništa ne rade u odnosu, a da odnos traje i da ih netko voli takve kakvi jesu, lijeni i nepomični u odnosu. To je rajsko sjećanje na stanje kada nas je majka voljela bez da smo išta činili, a to su današnje veze, točnije, to partneri negdje duboko u sebi vjeruju.
Moj pogled je drugačiji jer stojim s druge strane i slušam što ljudi govore na savjetovanju. Jasno je da u tom stanju većina želi ostati jer to je rajsko stanje u kojem čovjek nema obvezu kopati po svojim projekcijama. To je stanje Edipa kojem je potreban novac jer u tom stanju onda uživa u majčinom zagrljaju topline hedonizma. U današnjem svijetu taj zagrljaj je novac kroz koji dobijate pažnju drugih i ego kao takav ne mora ništa davati. To je Edipov kompleks, to je život današnjeg čovjeka. Ipak, svako stanje traje jedno vrijeme, a onda antidepresivima ili ostalim ovisnostima dobivamo poruku unutrašnjosti, da je vrijeme uživanja završilo. Kako reći nekom u tom stanju: “Znate, vi uopće ne volite svog partnera, on je vaš partner sve dok je u projekcija koju imate o njemu živa, a kada ona završi nestaje i odnos.”
Tu dolazimo do glavnog problema. Ljudi šute u vezama kako ne bi remetili rajsko stanje, ali u svakom raju je zmija i ono što se potiskivalo izađe na vidjelo i veza se raspadne jer narcisiričko stanje to doživljava kao izdaju i dolazi do razlaza. Tako je i u prijateljstvima, mislite drugačije, odnos lako propadne. To su prešutni narcistički ugovori i zato je odnos tabu tema. Osim prešučivanja u prijateljstvima, najveća tabu tema je ljubav prema djeci. Kao što partneri jedno drugo ne vole, tako ni roditelji ne vole djecu, već samo ono što su iz samodopadnosti projicirali u djecu i ukoliko djeca ne slušaju, slijede prešutna kažnjavanja. Istina je da većina djece ovoga svijeta raste bez ljubavi, ali i to je tabu o kojem se ne smije pričati. Istina nikada nije bila popularno štivo niti će biti. Kod većine ljudi vlada zadovoljavanje forme koja je ustvari sam ego. Jedan izdavač mi je rekao da proda jednu knjigu godišnje od Junga, ali isto je i sa izvrsnim knjigama te tematike koje se slabo prodaju poput knjige: Tajna zlatnoga cvijeta ili Zen budizam od Huang Poa. To je pokazatelj koliko ljudi ustvari zanima ljubav i razvijanje umjeća, To je koketiranje s rječju ljubav, dok hodanje s projekcijom predstavlja pravilo odnosa u kojem se partneri boje da se ljubav ne izgasi, odnosno boje se da su se zaljubili u projekciju ljubavi. Svaki pokušaj da se izađe iz začaranog kruga projekcija zaobilazi se u velikom luku jer to bi značilo da želim učestovati u odnosu i vidjeti vlastitu suštinu ili prepoznati u početku vlastitu površnost. Lažni odnosi predstavljaju pravilo života, dok, ono što treba da se rodi u nama kroz proces individuacije jedino može biti sposobno za voljenje.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
