Gdje je nestala čežnja….

U mladosti voljena osoba je izvor života, puta i ljubavi, ona je jedini smisao kojem se stariji smiju jer su se razočarali i okrivili su svoje prošle ljubavi za neuspjeh, opravdanje da ne istražuju projekcije i izvore koji teku unutar duše. Mladima u prošlosti  ljubav je bila ispunjenje sna, danas tek neko sjećanje starijih generacija? Gdje je nestala čežnja, gdje su nestale balade, ljubav više nije inspiracija. Poezija je prije dvadeset godina odapela zadnje strelice vapaja za lijepim, pisci kao da su napisali zadnje knjige, utihnuli su filozofi, Mozart je ranim odlaskom nagovijestio da svijet ne poznaje tajne duše ili kako je rekao F. Nietzsche, Bog je mrtav, točnije, mrtav je za današnjeg čovjeka. Nagovjestitelji plastičnog čovjeka sakrili su se od prizora kojeg su ugledali  i nestala je riječ povjerenja u čovjeka. Ulični svirači zaobilaze se u velikom luku dok performansi klauna okuplja i zabavlja svetinju. Poetičnost kao sastavni dio ljubavi, izbrisana je iz memorije a novi stihovi pjesama pokazuju kako mlađe generacije žive u potpuno iluzornoj projekciji odnosa tj., fikciji.

Kada kažemo: on/ona me ostavila dolazi do osjećaja da si nepravedno ostavljen. Nesvjesno ispod osjećaja skriva kompleks manje vrijednosti u kojem se nije osjećaji nisu davali iz ljubavi već iz osjećaja straha. Kompleks nas navodi na voljenje priče, a ne partnera. Čežnja nas vuče prema nepostojećem partneru jer se bojimo različitosti koja užasava ego jer teži korisnosti, a ona ubija ljubav.

Johnny Cash and June Carter živjeli su na valu poezije, ali svaka poezija ne nastaje iz idile, već iz tamnih komora u kojima se razbijaju idealizacije i postaje se stvaran kako bi voljeli različitog partnera. Svatko tko ljubav predstavlja kao neku sladunjavu priču koja je dostupna svakome, taj živi u bajci. Ljudi se svim silama trude biti prosječni, a prosječni ne vide, njima je važno suÄ‘enje i usporeÄ‘ivanje, kako biti isti, a isti ratuju s onima koji žele biti različiti. Nemojte vjerovati onima koji vam govore da vole, ali nisu imali sreće, ljubav se ne otkriva onima koji žude za prosječnošću. Ako je osoba druÅ¡tveno prilagoÄ‘ena i prihvaćena, onda će biti i takav odnos-dosadan. PrilagoÄ‘ena osoba se ne pita, ne otvara se prema nepoznatom, procesu koji stvara dinamiku različitosti koji tek treba spojiti ili kako Jung kaže:  “Ni sretan život ne može biti bez mjere tame, a riječ sretan izgubila bi smisao da nije uravnotežena tugom. Mnogo je bolje prihvatiti stvari kako dolaze sa strpljenjem i smirenošću.” Tko želi učiniti neÅ¡to vrijedno to ne može učiniti iz uma, tj., #NiÅ¡ta nije moguće bez ljubavi… Jer ljubav dovodi u raspoloženje da riskira sve.” C.G. Jung

Nikola Žuvela