Ako bi mogli usporediti što to ljubav jest i kako je razumjeti, možemo ju usporediti s klasičnom glazbom, iako se ovdje ne aludira na doslovno značenje već na simboliku. Čovjek koji ne razumije klasičnu glazbu, reći će: “Koja je ovo glupost”? To je složena glazba. Da bi je slušali, potrebno je dugotrajno uvježbavanje. Potrebno je postati učenik slušanja te glazbe i tek nakon obuke bit ćete u stanju da slušajući prepoznate ono tanahno što drugi ne mogu čuti. Tada ne postoji ništa što bi se moglo po ljepoti usporediti s klasičnom glazbom, tj. ljubavlju. U toj glazbi, kao i u ljubavi, potrebno je razviti sposobnost slušanja finijih emocija koje većina ne zamjećuje jer iziskuje PAŽNJU kada partner govori, a zbog čega kasnije dođe o prekida odnosa. Recimo, netko će reći da je sve učinio u vezi i doista, osoba je kuhala, spremala, davala je punu slobodu partneru, ali on nije bio zadovoljan, odnosno on to nije tražio. Ustvari, kada se dublje pogleda, oni nisu slušali jedno drugo i nakon prekida nisu znali što to njihov partner voli jer se ustvari nisu mogli doživjeti partnera, živjeli su samo transfer ili projekciju ili sliku koju su jedino mogli vidjeti u partneru.
Današnja ljubav, odnosno glazba je ustvari buka koja nas odvaja od frekvencija unutrašnjosti. Takva buka se služi slijepim pravilima u odnosima: ako kupim poklon, kartu za koncert ili odemo na putovanje, to bi trebalo biti davanje ljubavi. Što će donijeti odnos takav pristup u kojem ne slušamo partnera, već se ponašamo onako kako smo naučili davati ljubav? Nakon prekida odnosa, pravimo se da smo sve dali, ustvari to su dječji pristupi odnosu: pokloni, riječ volim te, sve to pripada ne unošenju svoje osobnosti gdje se daje ono što je društveno definirano kao ljubav. Tako ćemo dobiti podršku okoline, ali tako ne možemo stvoriti ni pravo prijateljstvo. Pravi prijatelj će postavljati prava pitanja i vidjeti da je postojao problem prije ulaska u samu vezu. Kako kaže Konfucije: “Priroda nam je dala po dva oka i po dva uha, a samo jedan jezik, da bismo mogli više gledati i slušati, a manje govoriti, jer se nikad ne može reći toliko mudrosti koliko se može prešutjeti gluposti.” Ukratko, vaš je sluh lišen bilo kakvog uvježbavanja, vi živite okruženi bukom, za koju mislite da je ta glazba prava ljubav. S druge strane, bojite se takvu buku napustiti jer ako napustite uvriježene načine voljenja, mislite da nećete biti voljeni, da ćete biti etiketirani, a to je ulazak u odnos s lošim sluhom koji ne može dati razmjenu osjećaja već naučeno davanje ili poziv na dosadu.
Kao što je rečeno, za klasiku vam treba razvijeni sluh, ili uvježbani sluh. Vježbanje tj. praksa je nužna, bez nje nema ljubavi. Što više vježbate, to sve više ono profinjeno postaje vidljivo. Ali, ni klasična glazba nije toliko lijepa u usporedbi s unutarnjom ljubavi koja je kozmička muzika ili ona koja dolazi od muze (u grčkoj mitologiji boginje su zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti). Da biste čuli, potrebno je da ste tihi, da nema čak ni jednog misli, ni najsitnije kretnje vašeg bića. Um Zapadnjaka je odsječen od jednostavnog srca koje čuje i zna te unutarnje kretnje, a vježbanje u ljubavi traži cijelog čovjeka. Morat ćete se odreći i duhovnosti ako želite vježbati ovo slušanje i davanje. Stoga, slušanje traži pokret vašeg tijela jer, recimo, vi mislite da volite, ali vaše tijelo je u obrambenom stavu. Vaša ramena, vaš hod govori da se bojite ljubavi, a ne da ju želite. Praksa vam omogućuje da svoje tijelo usuglasite s unutarnjom frekvencijom i tada je jedino što se dešava  ljubav. Iako ovakvo tumačenje pojednostavljuje pitanje ljubavi, za nju je specifično da ona jedino može postojati u akciji. Ona nije mišljenje i čekanje što većina živi u odnosu. Još od davnih vremena mi smo odvojili tijelo i um i taj disbalans osjećamo najviše u našoj civilizaciji jer um jedno misli, tijelo drugo radi. Našoj civilizaciji, cilj je uspjeh, a ljubav nije ljubav već užitak. Smatra se da se ona događa ubodom strijele Kupida i kada se ljudi razočaraju, okrenu se površnoj duhovnosti, ali ni tamo ništa ne pronađu jer se okreću pravilima religije, a ne umijeću slušanja. Ako ne slušate u odnosu i ako ne vježbate umijeće slušanja, ne možete doživjeti pravu ljubav već samo projekcijski odnos koji je nesvjestan a onda i narcisoidan. Takav odnos stvara ovisnost o partneru i posesivnost, a to je razina u kojoj ostajete na emocionalnoj razini djeteta od osam godina zarobljeni u odraslom tijelu koje traži krivca i jauče za projekcijom, ali ne za stvarnim odnosom. To je razina u kojoj stvaramo transfer i mislimo da je osoba idealna, i kontratransfer koji nam vraća iluziju projiciranog, sved ok ne dođemo do faze kada shvaćamo odnos između Jastva i ega, to je najviša faza koja je ostala nažalost samo vezana za mistike, umjesto da o njoj govorimo kao fazi razvoja prema kojoj idemo u razvoju osobnosti.
Vježba slušanja, daje nam dublji uvid i način kako da osluškujemo ono što ionako postoji u nama, ali nepovjerenje i kriva učenja onoga što su nam govorili da je ljubav, jedina su prepreka na putu odnosa. Slušanje ustvari stvara želju za odnosom, a tko je došao do ove razine odnosa u kojem govorite o svojim sadržajima duše shvatit ćete zašto ste u odnosu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut