[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Kada je Ana diplomirala roditelji su joj rekli da su ponosni na nju. To je lijepa i prirodna reakcija, ali sve u našoj prirodi ima i tamnu stranu. Roditelji utiskuju svoje želje u djecu, u ovom slučaju osjećaju samozadovoljstvo jer u djeci vide sebe. Kao i većina roditelja, oni pitaju djecu što žele, ali potajno žele da djeca budu ono što su njihove želje i tako nastaje krug dubokih nezadovoljstva. Budha je rekao da je osnova nesreće neostvarena želja, dok je Freud potvrdio ovu činjenicu na koju ovo površno društvo uopće ne obraća pažnju.
Drugi primjer govori o suprotnom rezultatu. Marin je bio sin uglednih roditelja, ali se slomio pod tim pritiskom i malo pomalo okrenuo se alkoholu. Osjećao je da nije zadovoljio svoje roditelje i da za njih ne vrijedi ako nije završio fakultet. Ipak, roditelji opsjednuti osjećajem krivnje se pitaju u čemu su pogriješili? Ako se živi život u kojem se zanemaruju psihičke činjenice života i vlastite projekcije, to je život koji uzrokuje zlo jer odbacujete dio sebe i svoje projekcije i svojim neznanjem uništavate tuđi život, pogotovo onog slabijeg u ovom slučaju djeteta. Ovi roditelji su uveliko imali problem s empatijom i u odrasloj dobi on je postao Petar Pan, bio je učitelj yoge, ali kriomice je volio popiti par piva.
U svemu leži problem narcističkog mita u kojem smatramo da smo mi odgovorni za sve ono što se djeci dogodi. Drugi je problem što su ljudi još u stanju preživljavanja u imanju i onda pokušavaju djecu posjedovati i kontrolirati kao u gornja dva slučaja.
Neki roditelji su učinili sve kako treba, ali rezultat je bio da se dijete okrenulo devijantnom ponašanju, a, nakon toga, krivnju su neprestano tražili u sebi. Oni ne vide obiteljsku Sjenu i ne znaju da se par zaljubljuje u Sjenu i onda tako prenose Sjenu na dijete koje može postati i ubojica jer duboko potiskivanje Sjene, u jednom trenutku dijete može preuzeti.
Danas živimo u svijetu u kojem dijete kada odraste može završiti fakultet, može učiti o sebi, čitati filozofiju, mistiku, sociologiju, psihologiju i tako oplemeniti svoju dušu. No, mnogi učine drugačije i onda krive svoje roditelje. Neki roditelji su dali djeci dobru podlogu, a oni odlučuju hoće li to integrirati ili ne.
Postoji i mladenački bunt, poput Petra Pana, koji onda prerasta u pokret. Mladi su šezdesetih i sedamdesetih godina  ustali protiv lažnog puritanskog morala, ali kada su kao i Nietzsche srušili taj klimavi moral, okrenuli su se užicima kao prava djeca ili Petar Pan zbog čega današnja djeca i ne žele slušati rock koji im propovijedaju roditelji misleći da on ima neke vrijednosti. Dakle, mnogi roditelji naše generacije misle da oni imaju vrijednost, ali je nemaju, rock je bio izraz Dionizijske energije i uživanja, a Dionizije je završio razapet, ovisnosti nas kad-tad odvedu do lošeg završetka. Rock govori puno o zaljubljenosti, ali djeca znaju da se sedamdeset posto u Europi roditelji rastaju pa je i normalno da imaju gađenje prema toj kulturi. Ta kultura im je uništila djetinjstvo i slušali su pjesme o ljubavi koju roditelji nisu živjeli. Ako netko misli da su to vrijednosti onda ne razumije da Dionizijska energija u čovjeku služi transformaciji strasti u mjetnost i ljubav, a to je integracija svih ostalih djelova osobnosti koju većina prezire. Tko je izučavao rock autore, zna da su najljepše rock balade nastale pod utjecajem horsa. Kao i u svemu, ljudi ne istražuju i ne postavljaju pitanja, pa je oružje među djecom zamjena, odraz onog što roditelji nose u svijesti. Ne zaboravite djeca su odraz Sjene roditelja, u ovim događajima smo vidjeli tko su i što su. Radeći u obrazovnom sustavu kao profesor, odnos onoga što je bio profesor prije i što je danas su nebo i zemlja. Roditelji su ti koji ne cijene učenje, odnosno jeste li znali da 70 posto ljudi ne čita knjige na ovim prostorima. Kada kažu da u Europi ljudi čitaju, nije istina, odnosno kada objavite prave rezultate vidjet ćete da čitaju beletristiku, najamnje knjige koje se bave istraživanjem, usporedbom ili dobru književnost.
Danas se djeca ne mogu buniti jer se roditelji ponašaju upravo kakvi i jesu. Često nesposobni da se odluče za sebe, bez smisla, okreću se prekidima veza što danas niti ne stvara otpor u djeci. Dakle, djeca osjećaju licemjerstvo, roditelji se ne kunu na nikakve ideale i ponašaju se onakvima kakvi jesu- hedonistički potrošači bez ideja. Zaista prvi put u povijesti ljudi su onakvi kakvi i jesu i ne pretvaraju se  da su nešto drugo. Danas ako netko i laže, nekako je postalo normalno i ne stvaramo preveliku buku oko toga.
U odgoju su roditelji nesigurni, s druge strane, stručnjaci se međusobno ne slažu u procjenama uzroka i svakako su roditelji prepušteni sebi, ali u odnosu uvijek mogu slijediti srce, osjećati dijete i vidjeti što je ispravno u odnosu na to kakvo su dijete dobili. Roditelji danas više svojoj djeci predstavljaju uslužni servis, a premalo pokušavaju razgovarati jer smatraju da je sukob nešto što nije dobro. Ipak, svaka rasprava, pa i ona s partnerom zna biti teška i takve rasprave su dobre ako su konstruktivne. Iako, nema pravila, zna se da djeca koja su okružena ljubavlju bez obzira na odgojne mjere koje kod nekih mogu biti konzervativne, lakše se izražavaju i sigurnija su. Jasno, uvijek postoje iznimke i postojat će jer ovaj svijet nema niti u jednoj stvari sto posto sigurnosti i to ga čini zastrašujućim, ali istodobno i predivnim jer ne dozvoljava nam da ga racionaliziramo i susrećemo s iracionalnošću manifestacije ili po Jungu intuitivne duhovne funkcije u čovjeku koju je zanemario.
Pored ljubavi važno je da roditelji djeci postave granice po pitanju sigurnosti i agresije. Većina roditelja je opsjednuta uspjehom i borba za moć će se prelomiti na najslabijoj karici tj., djetetu. Možda se to dogodi na najslabijem djetetu koje mentalno ili nekako drugačije oboli i postane nosilac obiteljske Sjene ili potisnutog sadržaja kojeg se obitelj srami. S druge strane, roditelji koji su zaokupljeni nevažnim radnjama od važnosti prehrane, sjedalice, opsesivnog reda djeca će ih kao ogledalo kroz sukob pokušati natjerati da se počnu drugačije ponašati jer djeca nisu stvari za oblikovanje.  Ako roditelji imaju strogi odgoj kasnije djeca ne znaju sebi postaviti granice.
Postoje različiti slučajevi, ali ono što roditelji mogu prenijeti djeci je da je svijet nesigurno mjesto u kojem mogu ostvariti ljubav, ali to moraju pokazati primjerom.  Koliko smo opsjednuti sigurnosti djece, a ne ljubavi može se vidjeti histerijom o sigurnosti, što je kompenzacija nedostatka ljubav, ali to je za ovog površnog čovjeka teško jer on ne zna što je kompenzacija u psihi. Često me ljudi pitaju na savjetovanju kako mogu pomoći svojoj djeci, mi ih možemo usmjeravati prema onome što ona jesu i ne možemo im nadodati niti više niti manje jer svi imamo svoja ograničenja prema kojima krojimo svoj život. Ako želimo učiniti djecu sretnom onda svojim primjerom pokažimo da u ovom nesigurnom svijetu s puno nesretnih slučajeva pokušamo izdvojiti one vrijedne odnose koje imamo i na njima graditi odnos na kojem djeca mogu učiti kako da pronađu sigurnost za sebe. Za kraj bi dodao, da u SAD-u postoji škola koja već trideset godina djeca meditiraju, imaju među najboljim rezultate na natjecanjima i imaju nula posto nasilja. Iako je ovaj primjer znanstveno dokazan, nemojte misliti da je to lako jedna meditacija u školi udarila bi u mnoge svjetonazorske stavove jer to bi značilo da obrazovanje koje nudimo djeci predstavlja potpuno krive koncepte, a to znači promjenu cjelokupnog društva što na ovom nivou svijesti još nije moguće. Napravite anketu među ljudima i vidjet ćete da će 90 posto roditelja reći da je bolje u škole postaviti zaštitare s detektorima metala nego da meditacija može pomoći. Čovjek kada naiđe na problem on ga želi pokrpati, ne liječiti i zato trošimo 35 posto proračuna na zdravstvo, a ne na liječenje psihe. Obrazovanje taj aspekt pristupa stvarnosti još uvijek ne priznaje jer psihoterapija i meditacija nisu u fokusu pošto bi izliječili čovjeka od hedonizma u kojem se valja Edip sa svojom mamom.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut

[/two_third]