Marilyn Monroe je bila nosilac  fatalne žene ili slike u koju se muškarac zaljubljuje. Ipak, kad žena osvijesti svoju moć ona može postati ovisna o njoj i tada više neće biti voljena. Žena je tada opsjednuta Animusom nosiocem volje za moći, a to je destruktivna moć koja opsjeda  muškarce i ne mogu joj se suprotstaviti  poput Carmen iz opere. Muškarac uopće nije svjestan da takva žena zrcali samo njegovu moć poput odnosa Marilyn Monroe i J. F. Kenmedya. Opsesija moći koja se onda projicira na želju za seksualnošću ustvari je želja za moć koju muškarac zrcali. Ovaj mit zovemo ljubavlju na Zapadu. U nastavku veze ovakav par jedno kratko vrijeme zrcale projekciju moći i očekivanja društva. Takva veza je san koji nam se predstavlja kao konačno ispunjenje sreće. Bogatstvo, slava i moć iz koje proizlazi ljubav, to je predodžba ispunjenja. Koliko god racionalno ljudi govorili da je ovo glupost, podsvjesno ovo je najveći ideal našeg društva.

Marilyn Monroe je bila fatalna žena, ali je osvijestila, kasnije, da je ona slika žudnje muškaraca. Nije bila voljena kao osoba i to je bila njena najveća agonija. Ona je samo ispunjavala muškarčeve potrebe i projekcije u zamjenu za moć.  I danas je Marilyn Monroe nevjerojatno snažna simbolična figura za muškarce i žene. Marilyn predstavlja žensku figuru koja je u biti prilagođena volji  i slici muškaraca kao idealna projekcija. U svom držanju, svojim nježnim glasom koji stvara ugodu muškarcu kojem se potpuno prepušta i koji osjeća da je s njom potpun, ona predstavlja vrlo snažnu manifestaciju žudnje. To je slika žene koja je na nesvjesnoj razini toliko prožeta potrebom da se prilagodi muškarčevoj žudnji i njegovoj fantaziji da preuzima cijelu njezinu vanjsku prezentaciju. Žena koja svoj život poistovjeti ovom arhetipu fatalne žene, završava tragično. Marilyn je djevojka bez oca koja je duboko čeznula za muškim odobravanjem, a loš ženski princip joj prenosi majka koja je završila u psihijatrijskoj bolnici što joj nije dalo dobar oslonac za izgradnju svoje osobnosti.

Nije li Marilyn Monroe jedina vrsta ženstvenosti koje naše društvo priznaje? Ako promatramo svijet kroz pogled Marilyn Monroe, kako žena može imati osjećajnu povezanost sa ženskom stvarnosti, prirodom, zemljom, kreativnošću? Ako se ženstvenost može zamisliti samo kao odsutnost muškog principa i njegove snage, tada smo osuđeni na primitivnu percepciju žene. Naša kultura očajnički žudi za zacjeljivanjem ženske prirode, ali tog zacjeljenja nema nigdje. Ženi je u društvu nametnuta patrijarhalna uloga, a ona dovodi do tragičnog završetka žene. Gurnuta je u kalup koji je stvorio muškarac. Većina žena biva osuđena od drugih žena ako odbiju taj kalup, a svaki izlazak iz kalupa ženu stavlja u situaciju u kojoj mora sama krčiti sebi put, što je u konačnici sudbina svake individuacije i stvaranja vlastite osobnosti. Guranje žene u feminizam ponovno je stvaranje grupe, a svaka grupa gaji ideologiju i jednoumlje.

Marilyn je svojom pojavom bila toliko jaka jer je nosila u sebi duboko potisnutu opsesiju seksualnošću koja je bila tijekom kršćanstva potisnuta i tada je ona postala samo nosilac duboko potisnutih želja i iluzija Zapada koji je mislio da će taj ideal stvoriti novo slobodno društvo.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut