Upoznali smo se u jednom polumračnom baru, dogodio se onaj udar koji kaže da je to ljubav koju si toliko dugo čekao. Probudio se onaj dio koji kaže da je to ostvarenje snova dok mi oni drugi dijelovi govore o razočarenju u prošlim odnosima, isti osjećaji koji su doveli do prošlih raskida.

Zašto ponovno nasjedam u potrazi za rajem? Zato jer to nije samo zaljubljenost. Ako pustim taj dio sebe, imam osjećaj da će nestati sve ono što vrijedi i do čega mi je jedino stalo. Na poslu ionako slušaš kako ne valjaš, tako je bilo i s roditeljima i okolinom. Osoba ispred mene izgleda kao onaj spas koji sam tražio i sada je napokon tu.

Romantični dio govori poput Pabla Nerude: “Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti. Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, raÄ‘aju se i umiru viÅ¡e puta dok žive, imaju vječnost prirode.” PovjerujeÅ¡ joÅ¡ jednom vlastitoj projekciji o kojoj nisi niÅ¡ta znao, niti si o njoj učio, niti si mogao sanjati Å¡to je psiha i Å¡to ona hoće s ovim razornim projekcijama.

Kako je vrijeme odmicalo u odnosu, shvatiš da je pored tebe suptilno rigidna osoba koja suptilnim načinom postaje sve ono što je tvoja okolina govorila o tebi. Kakva maestralna izvedba ogledala koje je bilo pokriveno na početku veze, a sada promatraš sebe razgolićeno. To je susret s krajem prvog dijela života, kada maske padaju. Ono što je bilo svetost u prvom dijelu života postaje hromi vojnik koji se nalazi na bojištu mrtvih i ranjenih gdje leže milijuni prevarenih projekcijama ljubavi. Nekada se misliš: Gdje sam to došao? Pogotovo danas u ovoj pandemiji otkrivaš prava lica nestanka čovjeka ili se pitaš je li čovjek ikada postojao? Kako ljubav uopće može funkcionirati u ovim neljudskim uvjetima? Umjetnost kao zadnja brana čovječnosti i erosa, izaziva podsmijeh, odnosno malo tko se pita od čega oni danas žive. Umjetnost nikada nije ni bila prihvaćena, za većinu ona je bila samo kič ili predstava za pokazivanje ega, a to je prvi uzrok ili pokazatelj zašto odnosi ne funkcioniraju jer ne mogu vidjeti ovu razinu stvarnosti u kojoj se ljubav utjelovljuje.

To je ogledalo vlastitih stavova prema životu, gdje su ljudi i situacije ustvari Sjena u njedrima. Kada je Bog izdao Joba, tada je ugledao svoju Sjenu u njedrima, tako i mi ljudi kada ugledamo što nosimo u sebi, kako ustvari sami stvaramo logore i ubojite naprave božanskim moćima izbora. U zaljubljenosti otkrivamo ono tamno u sebi, ciljeve svojih roditelja koje, ako ostvarimo u odnosu, biti ćemo voljeni i prihvaćeni. Partner je postao želja roditelja koju ako ostvarim dobivam Sveti gral prihvaćenosti i oslobođenja. Zato se često partnera ne vidi u odnosu već samo ova želja koju projiciramo na partnera koji treba postati sama želja. To nije ljubav, to je narcisoidnost, a ovdje počinje i završava većina veza. Gubitak ljubavi ustvari je spoznaja da si bio opijen projekcijom želje svojeg idealnog ja, htio si vjerovati da voliš, a tvoj život u stvarnosti je bio potpuno drugačiji. Volio si i družio si se i radio posao potpuno drugačiji od te projekcije. Htio si ostati isti, a biti netko drugi i nekako se još čudiš kako se ljubav nije dogodila.

Doista, to je paralerni svemir u kojem ljudi žive nesvjesni onoga što rade i što žele. No, ne bojte se. Na Facebooku, portalima, knjigama, filmovima, pjesmuljcima, sve je već pripremljeno da vas utješe i kažu: ponovno ćeš se zaljubiti, svemir ti daje novu priliku kako da se zaletiš u zid s još jednom propalom vezom 200 na sat. Facebook stranica o ljubavi kaže: budi sretan, ljubav ti se smiješi, lajkovi su u desecima tisuća, a na engleskim stranicama ih ima milijune. Nema pitanja zašto se to dogodilo, nojev sindrom zabijanja glave u pijesak ustvari je način života, a uz taj meni idu i takvi političari koji govore upravo što se želi čuti. Čovjek stvara pakao iščašenim i površnim željama kojima muči manjinu i iživljava se nad onima koji misle i žive drugačije, ali oni kažu da će trpjeti te šumove jer je ljubav prevelika stvar da bi je zabrinjavao ubod komaraca.

Svaki put kada kažete ljubav je propala ili ljubavi više nema, imajte na umu da je nestala želja. Ljubav je umjetnost koja se uči, ona ne spava među uspješnima i svjetlima pozornice, sasvim suprotno, ona je na krajevima društva, tamo gdje spavaju mali umjetnici života ili alkemičari koji se ne traže jer ući u vlastitu suprotnost i sagledati vlastite projekcije u kojima vidiš da baš i nisi neki lik koji voli, da si ustvari stvarao vlastitu propagandu o sebi i svojem voljenju, a to je početak susreta s projekcijom i mogućnost da počneš otkrivati da lje ljubav dijametralna onome što si prije smatrao ljubavlju.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut