Arhetip djeteta je popularan u svim religijama u kojima vjernici uz obredne radnje bilo u kršćanstvu, islamu, hinduizmu i budizmu ili pak kroz duhovni pokret pozitivnog razmiÅ¡ljanja, pokuÅ¡avaju uspostaviti odnos trogodiÅ¡njeg djeteta koji se zasniva na prvoj fazi razvoja – sebičnosti, a to znači razmjena na temelju trgovačkog-obrtničkog odnosa. S Bogom ili Budhom ste u odnosu u kojem radite dobra djela i očekujete da vas božanstvo zaÅ¡titi, a to je nasljedstvo magijskih obreda jer dijete je u magijskom obredu s roditeljima i to je pokuÅ¡aj u starijoj dobi da se vratimo u stanje sigurnosti i zaÅ¡tite. ÄŒedomil Veljačić, naÅ¡ filozof i teravadski budist, borio se protiv takvog povrÅ¡nog zahvaćanja duhovnog, ali kolektiv ne može preskočiti faze razvoja, on joÅ¡ uvijek traži roditelja i nije spreman na ravnopravan odnos razmjene emocija. On želi ispunjenje očekivanja, pa su pa tako i božanstvo u toj službi. To je djetinja duhovnost koju prakticiraju ljudi kako bi izbjegli rjeÅ¡avanje problema. Kako kaže Jung:

“ÄŒovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokuÅ¡aje. Ne uviÄ‘amo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokuÅ¡aje.”

Trgovanje emocija započinje od roditelja koji posjeduju dijete i odnose se prema njemu kao sa stvari, nakon toga kreće se u odnos u kojem se kažnjava partner ako ne ispunjava narcistička očekivanja, a kada se to ne uspije, netko ode u destrukciju i poroke, a netko odlazi u duhovnu sferu, ali u kojoj se očekuje razmjena. Ustvari, na takav odnos ne bi trebali toliko obraćati pažnju jer je prirodan, jer je i u kršćanstvu prepoznat i zove se pučka religioznost. To je normalno nesvjesno ponašanje ili faze u razvoju. U tom djetinjem duhovnom odnosu postoje zli i dobri. Oni koji slijede pravila obreda, te dobra djela su dobri, a oni koji to ne rade su loši. Kod staromodnih pristupa religioznosti, tradicionalisti optužuju hedoniste, dok s druge strane, hedonisti kojima vlada Edipov kompleks blate tradicionaliste jer oni misle da su intelektualci, a to ne možete biti ako ne poznajete Zapadnu povijest: od filozofije, religioznosti, umjetnosti zbog prepoznavanja kako su jedni utjecali na druge.

Primjerice, današnja znanstvena metoda se temelji na antičkoj filozofiji, a da stvar bude gora, svi mitovi antike koje je otkrio i Freud, govore o načinu života kakvim mi danas živimo tj. sve što mislimo da znamo servira nam nesvjesno na meniju. Fridrich Nietzsche u knjizi o Zaratustri govori o onom drugom potisnutom dijelu osobnosti ili dionizijskom u nama koje, ako ne asimiliramo ne možemo shvatiti istinu jer to je kao da želite jedan dio sebe izbrisati. Duhovnost djeteta ne može to shvatiti. Ono ne može vidjeti da su dobro i zlo, muško i žensko u paru kao jedno. Dijete to izluđuje i zato današnji odrasli ljudi ili djeca ne mogu shvatiti odnose. Oni  kao u mitu u Prometeju intelekt ne koriste za samorazvoj već za posjedovanje. Trogodišnje dijete je općinjeno stvarima, njemu su drugi ljudi stvari ili sredstvo ostvarivanja cilja. Stoga Jung kaže:

Kada je taj cilj postignut, treba li stjecanje novca, osvajanje i proširivanje egzistencije i dalje nastavljati preko svakog razumnog smisla? Tko ovaj prirodni cilj prenese u popodne života, bit će prinuđen platiti to psihičkim gubicima. Isto kao što mladić koji dječji egoizam želi prenijeti u odraslo doba, svoju grešku plaća socijalnim neuspjesima.

  Kada osvijestite jedan dio sebe, kao da umire jedan nesvjesni djetinji dio vas. Kako on umire, tako dijete gubi oca ili autoritet o kojem je ovisan bilo duhovno ili materijalno. Tada je čovjek spreman prihvaćati vlastite suprotnosti u sebi. Dijete duhovnosti poštuje državu, ono ne može vidjeti da stvaranjem kolektiva bilo duhovne grupe ili nacije utjelovljuje zlo jer uronjen u masu gubi sebe i tako postoje instrument. Tek kada čovjek napusti grupu, narod, državu iznutra onda je on prepušten spajanju suprotnosti, gdje više ne stvara vanjske oslonce i shvaća da ono što zove izvana zlim ustvari je njegov unutarnji sukob. Taj konflikt ga ustvari liječi jer više ne može nikoga optužiti za bilo što, postaje svjestan da sam stvara sliku i sudove na temelju onoga što mu se nudi.

Kada čovjek nije vezan za polove onda vanjske događaje više ne može promatrati zauzetim stavom već je slobodan od donošenja mišljenja jer više nije vezan za suprotnost koja se stvara žudnjom. Duhovnost djeteta vezana je za masu, a onda nikako nije svjesno da tamo nalazi one ljude ili situacije koje se neprstano pretvaraju u nepravdu. Nikako da shvati da grupa nema moralnost niti duhovnost.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut