Čudnovata je činjenica, na koju se neprestano nailazi, da ama baš svatko, pa i najnemjerodavniji nestručnjak vjeruje kako o psihologiji zna sve, kao da je psiha upravo ono područje koje uživa sveopće poznavanje. Ali svaki će se zbiljski poznavatelj ljudske duše složiti da ona pripada najtamnijim i najtajnovitijim stvarima s kojim se naše iskustvo susreće.
U razračunavanju između svijesti i nesvjesnoga, postoji razvoj, napredovanje k cilju ili završetku. To je put prema Jastvu, put prema središtu labirinta. U duši postoji k cilju upravljen proces, neovisan o vanjskim uvjetima. Ali pravi put do cjelovitosti sastoji se, nažalost  od sudbinskih zaobilazaka i stranputica. Često ljudi očekuju da jedno savjetovanje riješi sve, ali kako ubrzati proces zrenja u odnosima ili u samorazvoju, što je jedno te isto?

To je vijugav put. U njemu se  povezuju suprotnosti, podsjećaju na Merkurov glasnički štap koji je inače vladalac nesvjesnog. To je staza u kojoj vlada labirintska isprepletenost, a takva neizvjesnost većinu ispunjava strahom. Taj put pripada onim iskustvima koja rado zovemo kao “teško pristupačna”. Njihova nepristupačnost počiva na tome što su skupocjena: ona zahtjevaju nešto čega se ljudi najviše plaše. Naime, cjelovitost o kojoj se doduše neprestance govori i o kojoj se beskonačno može raspredati, u zbiljnosti života se zaobilazi u najvećem luku. Ono što je popularnije je beskrajno omiljena praksa “psihologije pretinaca”, gdje jedan pretinac ne zna što se nalazi u drugomu. Ljudi jednodimenzionalno istražuju jedan pretinac, a negiraju postojanje drugog i tako postaju zarobljenici jednodimenzionalnih odgovora.
Za takvo su stanje stvari odgovorni, ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj je odgoj ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija koje zanemaruju postojanje vanjskog i unutarnjeg čovjeka. Kršćanstvu se može predbaciti spor razvoj, odnosno ono s čime se bavi ostalo je samo štovanje izvana dok unutarnji proces uopće nije ni započeo, tako da u Europi doživljava veliki pad. Izgubilo je povezanost s izvorom, točnije neshvaćanje psihičkog života i simbola Krista.

Imitatio Christi (Oponašanje, nasljedovanje Krista), to jest zahtjev da se slijedi uzor i postane sličan njemu, trebao bi težiti razvoju i uzdignuću vlastita unutarnjeg čovjeka, ali ga površni vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara u izvanjski predmet obožavanja. Tako božanski posrednik stoji kao slika vani, dok čovjek ostaje fragmentom, netaknut u svojoj najdubljoj naravi.

U zapadnjaka, međutim, vrijednost Jastva pada na nulu. Odatle proizlazi opće potcjenjivanje duše na Zapadu. Jasno je da ljudi ne mogu pojmiti kako se Jastvo koristi simbolima, a njegovo značenje a onda i simbol Krista ili Budhe, ljudi ne mogu razumjeti kao izraz nesvjesnog, simbolima u kojima se spajaju oprečnosti ili suprotnosti muškog i ženskog, na čemu počivaju sve zaljubljenosti. Ovo je doista totalni mrak za Zapadnjka, pa onda na portalima i društvenim mrežama čitamo one komentare za i protiv. Kakva je to farsa i nerazumjevanje psihe u kojima nitko ne može povezati simbol Jastva, kroz spomenuti simbol, a kamoli da to ima ikakve veze s odnosima.
Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti. Snaga simbola Jastva je toliko snažna da mnogi upadaju u zabludu i misle da uzrok svih nedaća leži vani, i ljudi se više uopće ne pitaju kako i gdje su i sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom, te je jedva drže sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, vjerski se život zaustavlja na izvanjskosti i nebitnim tračevima kakve imamo danas u Europi u pogledu konzervativne revolucije. Kako god zamišljali odnos Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti nikakvo samo, već ima dostojanstvo bića kojemu je podarena sposobnost odnosa prema božanstvu. Pa kad bi to bio i samo odnos kapi prema moru; ni mora ne bi bilo bez mnoštva kapi. Dogmatski utvrđena besmrtnost duše uzdiže je iznad prolaznosti tjelesnog čovjeka i čini je sudionikom nekoga nadnaravnog svojstva, a to čovjeku daje smisao. Time ona po značenju mnogostruko nadmašuje svjesnoga smrtnika.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut