Dvoje zaljubljenih još uvijek ne posjeduju individualnost, oni tek nastaju. Vole se, grle se, gledaju se i misle da će dati život za drugoga. Još ne poznaju sebe dobro i žive ideal zaljubljenosti koji bi ih trebao dovesti do božanskog ispunjenja, iako sami o tome ne govore, žive u projekciji raja. Polako, ali sigurno, počinju shvaćati da je sve što osjećaju ustvari predstavlja prevelika očekivanja koja projiciraju jedno u drugo, pa je ponor razočaranja tako velik. Kako se veza odvija, taj ponor projekcije ili očekivanja je ogroman. Koliko se stavlja u krilo očekivanja od partnera, s druge strane, osoba koja očekuje ne vidi da drugoj strani ne daje ono što želi, već ono što misli da drugoj strani treba. Često postoji mala volja za analizom onoga što je drugoj strani, veći je fokus na ono što nije dobiveno. Zapravo, većina njih je premalo voljna shvatiti što voli. Zaljubljenost se uskoro pretvara u davanje onog što je ljubav po društvenim pravilima što potpuno guši individualnost i ljubav.
Slijeđenje društvenog formalizma gdje ih partneri nesvjesno vole slijediti srž je želje da budem isti kao drugi i tako se sve vrijedno u zaljubljenosti topi. Zaljubljivanje je početak individualnosti, ali ljubavnici se žele ponašati društveno. Ako bolje pogledamo što je društveno, to je slijeđenje pravila, a to su sebičnost i taština. Zaljubljeni osjećaju autentičnost, nešto najvrjednije u sebi i to daju jedno drugome, ali odjednom je potražnja za društvom prevelika, teret se osjeti, pa jedan traži manu u drugome, nema snage razjasniti projicirani teret ili potrebu za razumijevanjem da odnos ima prijelaza i da se mijenja sa svakim novim razdobljem, a kamoli za razumijevanjem značenja zaljubljivanja koje dovodi do individualnosti i osvještavanja Anime i Animusa, podsvjesne žene u muškarcu i podsvjesnog muškarca u ženi. Danas je taj nesporazum doživio ponor u kojem su muškarac i žena toliko razdvojeni i puni nesporazuma da za sada ne pronalazi želju za promjenom. Jednostavno nema želje za razumijevanjem ljubavi koja je pojednostavljena i neprihvaćena kao transformirajuća sila. Ovom svijetu nedostaje spoznaja same filozofije i spoznaja same ljubavi koja se svodi na nešto što jednostavno treba dati svijetu. Ne želi se primiti jer se vrijednost banalizira, a dok oni koji su tužni što je ljubav nakon zaljubljenosti nestala, morat će shvatiti da se tako važnoj stvari ne može pristupiti podcjenjivački. Idealizam u kojem sam vjerovao da postoji interes za ovu temu je nestao kada sam shvatio da je ljudima doista teško prihvatiti individualnost koja je podcijenjena. Danas znam da ljudi ne traže ljubav već projekciju traume koju zovu ljubav, dok je ona ustvari bol. Ono što ljudi kupuju, kako se obrazuju, što im je na policama knjiga i kako daju tijekom dana ključ je odgovora. Onaj tko misli da voli, a ne zna što je projekcija negdje je u dubokom nesvjesnom stanju razvoja i čeka svoj susret s traumom koja će ga dočekati kao vanjski problem u kojem nikada neće preuzeti odgovornost za manifestaciju svoje unutarnje Sjene.
Nikola Žuvela
