Glavna naÅ¡e civilizacije je znanstveno opisivanje predmeta. Govori se o predmetu, ide se oko njega kako bi se uhvatilo sve Å¡to privlaÄi naÅ¡ osjetni intelekt. Kada se zavrÅ¡i taj proces onda se donose proraÄuni o njemu.
Glavno pitanje koje se postavlja jest: da  li je tom formulacijom izreÄena bit predmeta? Predmet o kojem govorimo samo je zbroj sudova, a ne sam predmet. Zenovski se pristup svodi na ulaženje u sam predmet i njegovo spoznavanje iznutra. Spoznati cvijet znaÄi biti cvijet, cvjetati kao cvijet. Kada se to postigne, onda se ulazi u sve njegove tajne, radosti i patnje. Ali spoznaja cvijeta tu ne zavrÅ¡ava, jer kada se spozna bit cvijeta, spoznaje se bit kozmosa, a onda i tajna naÅ¡ega ja. Ovakav naÄin spoznavanja stvarnosti Suzuki, prvi prenositelj zena na Zapad, naziva voljnim ili stvaralaÄkim.
Kako vidimo, zenovski pristup ne ide prema sjeckanju stvarnosti već prema prihvaćanju života upravo onakvog kakav on jest. Prema Suzukiju, “zen zaranja u izvor kreativnosti i ispija sav život koji je u njemu. To vrelo zenova je nesvesnost. Cvijet,  nije svestan sebe. Ja ga budim iz nesvjesnosti. Dok znanstvenik ubija, umetnik pokuÅ¡ava ponovno da stvori. On zna da se stvarnost ne može dotaknuti instrumentima. Zato on upotrebljava platno, kiÄicu i boje i pokuÅ¡ava da stvara iz nesvjesnog djela svog bića. Kad se ta nesvesnost dotakne s kosmiÄkim umom, umjetnikova djela su orginalna. Razlika izmeÄ‘u umjetnika i znanstvenika jest ta Å¡to umjetnik stvara iznutra, osjeća i živi njen život, dok znanstvenik stvar promatra objektivno, tj. povrÅ¡no.
Znanstvenici sve svode na koliÄinske mjere. U tu svrhu oni izmiÅ¡ljaju tehnologiju, koja je glavno obilježje moderne kulture. Sve Å¡to se ne može svesti na koliÄinske mjere, znanost proglaÅ¡ava nenauÄnim i neupotrebljivim. Znanost stvara pravila, a stvari koje joj izmiÄu znanstvenici ostavljaju prirodno po strani, jer ne spadaju u podruÄje njihova prouÄavanja. KoliÄine su predodreÄ‘ene da budu beskonaÄne i znanost će jednog dana morati priznati svoju nemoć da nadmudri stvarnost. Nesvjesnost je van polja znanstvenog prouÄavanja. Zato nauÄnici mogu samo ukazati na postojanje takvog podruÄja.
      Nesvjesnost, prema Suzukiju, treba osjetiti i to u najprvobitnijem ili najosnovnijem. Osjećaj nesvjesnosti mnogo je osnovniji, primarniji i ukazuje na doba nevinosti, kada se u prvotnoj materiji, odnosno tzv. kaotiÄnoj prirodi joÅ¡ nije bila poÄela buditi svijest. Kaos je pojam koji oznaÄuje podruÄje koje se opire mjerenju po uobiÄajenim pravilima zdravorazumskog razmiÅ¡ljanja. Priroda je kaotiÄna utoliko Å¡to je rezervoar neograniÄenih mogućnosti. Prema Suzukiju, «Svijest koja se iz toga kaosa razvila povrÅ¡na je, dodiruje samo rub stvarnosti. NaÅ¡a svijest je tek beznaÄajni otplutali komadić otoka u oceanu Å¡to opasuje zemlju. Ali kroz ovaj grumenÄić kopna možemo sagledati ogromna prostranstva nesvjesnosti; mi je osećamo, i to je sve, no taj osećaj nije sitnica, jer njime možemo postići da naÅ¡e krnje postojanje stekne svoj puni smisao, te tako možemo biti sigurni da ne živimo uzalud. Po definiciji znanost nam ne može pružiti osećanje potpune bezbednosti i osloboÄ‘enosti straha, koje je plod naÅ¡ega osećaja nesvjesnosti. Stoga Suzuki smatra da ne možemo svi biti znanstvenici, ali možemo biti umjetnici življenja, poÅ¡to smo svi mi zaboravili da smo roÄ‘eni umjetnici.