Osjećaj nevinosti u Zenu

Prema Suzukiju, nesvjesnost, treba osjetiti i to u najprvobitnijem ili najosnovnijem. Osjećaj nesvjesnosti mnogo je osnovniji, primarniji i ukazuje na doba nevinosti, kada se u prvotnoj materiji, odnosno tzv. kaotičnoj prirodi još nije bila počela buditi svijest.

Kaos je pojam koji označuje područje koje se opire mjerenju po uobičajenim pravilima zdravorazumskog razmišljanja. Priroda je kaotična utoliko što je rezervoar neograničenih mogućnosti. Prema Suzukiju, «Svijest koja se iz toga kaosa razvila površna je, dodiruje samo rub stvarnosti. Naša svijest je tek beznačajni otplutali komadić otoka u oceanu što okružuje zemlju. Ali kroz ovaj grumenčić kopna možemo sagledati ogromna prostranstva nesvjesnosti; mi je osećamo, i to je sve, no taj osećaj nije sitnica, jer njime možemo postići da naše krnje postojanje stekne svoj puni smisao, te tako možemo biti sigurni da ne živimo uzalud. Po definiciji nauka nam ne može pružiti osjećanje potpune sigurnosti i oslobođenosti straha, koje je plod našega osećaja nesvjesnosti.» Stoga Suzuki smatra da ne možemo svi biti znanstvenici, ali možemo biti umjetnici življenja, pošto smo svi mi zaboravili da smo rođeni umjetnici.

            Za Suzukija voljeti Boga znači nemati svoje ja, steći «ne – um», osloboditi se sputavajućih motivacija svijesti. Velika nesvjesnost ili kozmička nesvjesnost zapravo  je naša unutrašnjost, odnosno Bog.

            Nesvjesnost je u zenu nesumnjivo tajanstvena, nepoznata, te stoga nenaučna. Ali to ne znači da je izvan domašaja naše svijesti i da nas se ništa ne tiče. Naprotiv, to je ono što nam je najprisnije i baš zbog te prisnosti teško je njome ovladati. Stjecanje svjesne predodžbe o nesvjesnom zato iziskuje posebnu poduku svijesti.

Etiološki govoreći, svijest se probudila iz nesvjesnosti negdje tokom evolucije. Priroda djeluje nesvjesno, a iz nje proizlazi svjestan čovjek. Svijest je skok, no skok ne može značiti prekid u fizičkom smislu. Jer svijest stalno, bez prekida opći s nesvjesnim. Zapravo, bez potonjeg ni ona ne bi mogla djelovati, ostala bi bez temelja svoje aktivnosti.

Prema Suzukiju, dokle god je nesvjesnost nagonska, ona ne nadilazi nesvjesnost životinja ili male djece. Nesvjesnost zrelog čovjeka je izvježbana, u nju su uključena sva svjesna iskustva kroz koja je prošao od djetinjstva i koja sačinjavaju njegovo potpuno biće. Možemo reći da je nesvjesnost, ukoliko je povezana s osjetilnim područjem, proizvod dugoga procesa evolucije tijekom kozmičke povijesti života i nju podjednako posjeduju životinja i djeca. Ali s intelektualnim razvojem, s našim rastom, u područje osjeta prodire intelekt, i tako se gubi naivnost osjetilnog iskustva.

Prema Suzukiju, “kad se smijemo to nije samo osmjehivanje: postoji tu još nešto. Ne jedemo kao u detinjstvu, jedenje je pomješano s umovanjem. I pošto svi podliježemo ovoj najezdi intelekta ili mejšanju s intelektom, jednostavni biološki postupci zagađeni su egocentričnim interesom. To znači da je sad u nesvesnosti prisutan uljez, da ona ne može neposredno ili trenutno zači u područje svjesti, a svi postupci koji su bili svedeni na biološke nagonske funkcije sada preuzimaju ulogu svjesno i intelektualno usmjeravanih činova.” Ovaj preobražaj poznat je kao gubitak “nevinosti” ili stjecanje “znanja”, po izrazu iz biblijskog mita. U zenu i budizmu to se obično naziva “afektivnom onečišćenošću” (klesha) ili uplitanjem svjesnog uma kojim je ovladalo umovanje (vijnana).