Devedeset posto stvari kojih se bojimo nikada se ne dogode, a cijeli život provedemo u strahu i radimo stvari koje su protive životu samo zato jer strah kao proizvod ega manipulira našim životom.

Ego tijelu daje inpute straha iako za to vani nema nikakvog razloga. Recimo, mi lažemo svoje tijelo jer kažemo da ćemo ostati gladni ako ne idemo na posao, ali to nije istina. Znamo da nećemo ostati gladni već ćemo izgubiti samo objekt uživanja kojem smo prodali svoj život, par sitnih užitaka i želja da se bude istim s druÅ¡tvom koje je bolesno i u adolescentskoj fazi. U ovom stanju, strah od smrti utječe na svaki dio vaÅ¡eg života. Primjerice, potreba da se u svaÄ‘i bude u pravu i dokaže kako ona druga osoba grijeÅ¡i, predstavlja obranu stava sa kojim ste poistovjećeni a svoj korijen ima u strahu od smrti. Ako se poistovjećujete sa stavom:  ja nisam u pravu, vaÅ¡em osjećaju za ‘ja’, zasnovanom na umu koji nije stvaran, predstavlja problem koji se može manifestirati. Stoga vi i vaÅ¡ ego ne možete prihvatiti da niste u pravu jer to bi značilo umrijeti. Zbog toga nastaju ratovi i zbog toga su propale nebrojene veze. Jedino se možemo usredotočiti na odnos sa sobom. To nije sebičnost već ljubav prema sebi. UpuÅ¡tamo se u odnos,  ne zato Å¡to nam je potrebno da budeme voljeni već to činimo  iz izbora. Kad poželite, možete odabrati nekoga muÅ¡karca ili ženu, ali tek onda kada uspijete uvidjeti tko on uistinu jest. Kada vam nije potrebna njegova ljubav, tada ne morate lagati sami sebi. No, ako mi se sviÄ‘ate i počnemo izlaziti zajedno, radimo li to zato Å¡to želimo biti ljubomorni, zato Å¡to ja moram upravljati vaÅ¡im životom i zato Å¡to vi imate potrebu upravljati mojim? Na ovoj projekciji ili obrascu se bazira mnoÅ¡tvo odnosa tj., da bi izazvali tragediju, da bi posjedovali i kažnjavali jedno drugo, da bi bili spaÅ¡eni.

    Kad smo bili djeca druga djeca privlačila su nas zato što smo se željeli igrati i zabavljati. Kad bi nam dosadilo, promijenili bismo igru i neprestano nešto istraživali. No taj odnos smo potisnuli i smisao života nam je postao živjeti u strahu tj., egu. Kada se upustimo u odnos bilo koje vrste, to je zato što želimo nešto podijeliti i uživati, zabavljati se, a ne želimo da nam bude dosadno. Ako tražimo partnera, to je zato što se želimo igrati, biti sretni i uživati u onome što jesmo. Ako se u odnos upustite zato da doživite tragediju, zato što želite biti ljubomorni i posesivni, zato što želite nadzirati partnerov život, tada ne tražite zabavu, nego patnju, i pronaći ćete to upravo. Ako se u odnos upuštate sebično, očekujući da vas vaš partner usreći, to se neće dogoditi. A to nije pogreška vašega partnera – to je vaša vlastita pogreška. Stoga, stav straha u mnogome manipulira životom i od nas zavisi koliko ćemo biti svjesni da strah proizvodi um a u njemu stvaramo svijet kakav je izvana, pun računa, obveza, pravila, samo kako ne bi bilo mjesta za igru i razmjenu. To najbolje možemo spoznati tako da analiziramo od čega nam se sastoji dan.