Kada prođu godine kuhanja u alkemijskoj posudi postaju jasniji simboli alkemije kojoj se Jung vratio pred kraj života. Negdje tek u odrasloj dobi simbol alkemijske posude i vatre života koja je ispod posude predstavlja naš život. Recimo, alkemija kaže: Sve je već tu, samo je neprozirno. Alkemija nije stvaranje nečeg iz ničega, ona govori o pročišćavanju u našem slučaju to su emocije koje s godinama postaju složenije, kada si malo dijete raduješ se igri, kada rasteš osjećaš kako je prirodno osjećati ljutnju i ljubav, strah i ljubav, emocije surađuju. Vatra u našem solaru lagano grije gornju alkemijsku posudi ili srce gdje se kali i spajaju mnoge emocije koje mogu sijati kao zlato.

  Olovo ne prestaje biti olovo dok se ne oslobodi svoje vlastite težine, konačni proizvod ili filozofski kamen nema težinu, tako ni čovjek ne postaje nešto drugo, već ono što je oduvijek bio, samo bez naslaga.
Rastakanje je preduvjet stvaranja u alkemiji. Solve et Coagula jest otapanje i zgušnjavanje. Prije nego što se izgradi nova struktura, stara se mora vratiti u prvobitnu, kaotičnu tekućinu, a to u nama stvara bol kada se raspadaju stara vjerovanja. To je osjećaj kada se cijeli svijet oko nas rastopi i više ništa nema smisla poput prvog velikog rastanka, takva ljubav se mora rastaliti, ali to je samo prva faza.
Tu dolazimo do crnila prije zore ili Nigreda koji predstavlja raspadanje, crnilo, melankoliju, suočavanje sa Sjenom. Bez tog boravka u vlastitom podrumu, nema ni bijelog kamena ili Albeda faze. Sva duhovnost koja je preskočila tamu sumnjiva je i blijeda.
Nakon Nigreda i Albeda dolazi Citrinitas faza u kojoj alkemičar prvi put osjeti da bi mogao imati stvarnu moć, ali ta moć mu dolazi kroz nešto što nije on. Često kroz žensku energiju, kroz intuiciju, kroz odnose, kroz inspiraciju koja dolazi izvana. U trenutku kad bi trebao zakoračiti u Rubedo ili povezanost s Bogom, ta snaga povuče ruku. U crvenoj fazi nema tko savladava i što se savladava, nema subjekta i objekta. Nema tebe koji upravljaš postoji samo jedno tijelo u kojem su se spojile sve sile. Za kraj, Jung bi nadodao: “Alkemija nije stvarala zlato kao metal, već zlato kao simbol Jastva — ono što čovjek postaje kada se sve suprotnosti u njemu sjedine. Čovjek se radije suočava sa svim zlom svijeta nego sa sobom. Zato alkemičar tako često propada u Rubedu — pred vratima vlastitog srca okrene se natrag.” Blizina integracije budi u čovjeku najdublji strah tj., strah od gubitka sebe kakvog poznaješ. To se javlja krajnja misao straha, ako se potpuno predam, nestat ću. ali bit je sasvim suprotna, upravo tada prvi put postojiš.

Nikola Žuvela