Učenje o stvarnosti počinje od naših roditelja i društva koje je koncipirano prema voljenom vođi i vladi. Ovo obožavanje živi i u današnjem vremenu, malo prikriveno, ali u doba pandemije sveta poslušnost je u ljudima i dalje najjači afrodizijak. S druge strane, ovaj tekst ne govori o onima koji se odlučuju za jednu ili drugu stranu, ovaj tekst govori o onima koji su željni promatranja stvarnosti gdje je najbitnije vidjeti zašto klanjanje vođi je potpuno iskrivljeni koncept stvarnosti, odnosno viđenje da je sveti vođa ustvari naš tata, Animus, Freudov Superego kojeg treba privesti svijesti.“Giorgio Agamben suvremeni filozof kaže:”…danas u svijetu nema šefa države koji u virtualnom smislu nije kriminalac. Oni koji nose turobni plašt suvereniteta znaju da mogu doći na red da ih kolege proglase kriminalcima. Mi se sigurno nećemo buniti. Jer, vladar, koji je slobodno pristao obući krvnikovu odjeću, sada konačno očituje svoje izvorno srodstvo sa zločincem. ”

Puno puta sam razgovarao sa svojim klijentima pokušavajući im prenijeti ovaj koncept iluzije jer mnogi odgajaju svoju djecu gdje obrazovanje smatraju najsvetijim činom. U školama na Zapadu roditelji vrše pritisak na profesore kako bi djeca dobili što bolju ocjenu za upis u srednju i na fakultet. S druge, kada upitam roditelje zašto uče djecu tom konceptu stvarnosti ako smo ovdje upravo zbog toga jer je vjerovanje u sustav ili Animus stvorilo problem, ljudi se ponašaju kao da ovaj problem nema nikakve veze s njima. Jungova psihoterapija, u konačnici i filozofija se bavi ovim konceptom da je uspjeh terapije u tome kada klijent promjeni način razmišljanja i uvidi da je on središte svijeta, a ne sustav. Uspjeh dolazi kada Animus postane unutarnja odluka koja se usmjerava prema osvještavanju sebe.
Promjena stava ima dalekosežne ekonomske promjene jer pojedinac zna da od mirovine neće živjeti. Naime, u budućnosti niti jedan umirovljenik neće moći živjeti od mirovine zbog ogromne inflacije. Primjerice, Zapadne zemlje se zadužuju 4 posto svake godine, a rast BDP-a je nula ili jedan posto, što stvara inflaciju i vrijednost imovine ne pokriva osnovne troškove s čime su se danas suočili mnogi na Zapadu. Ovaj primjer govori da upravo kada učimo djecu da slijepo vjeruju sustavu učimo ih da ostanu nesvjesna djeca, a ne odrasli ljudi. Djeca stvaraju ratove, odrasli ljudi razgovaraju o problemima.
Mala su i skrivena vrata koja vode unutra, a ulaz je zapriječen bezbrojnim predrasudama, pogrešnim pretpostavkama i strahovima. Uvijek želimo čuti o velikim političkim i ekonomskim shemama, upravo onim stvarima koje su svaku naciju bacile u blato. Stoga zvuči groteskno kada netko govori o skrivenim vratima, snovima i unutarnjem svijetu. Kakve veze ima taj isprazni idealizam s gigantskim ekonomskim programima, s takozvanim problemima stvarnosti?
Ali ne govorim narodima, nego samo nekolicini pojedinaca, za koje se podrazumijeva da kulturne vrijednosti ne padaju kao mana s neba, nego da ih stvaraju ruke pojedinaca. Ako stvari krenu krivo u svijetu, to je zato što nešto nije u redu s pojedincem, zato što nešto nije u redu sa mnom. Stoga, ako sam razuman, stavit ću sebe na prvo mjesto. Za to mi je potrebno – jer mi vanjski autoritet više ništa ne znači – znanje o najdubljim temeljima mog bića, kako bih se mogao čvrsto utemeljiti na vječnim činjenicama ljudske psihe.
– C.G. Jung
Čovjek ne propituje vlast jer vođa se ne propituje, oni su ispravni i drže se zakona, ali, “u očima vlasti – i možda s pravom – ništa ne izgleda više kao terorist od običnog čovjeka.” (Giorgio Agamben,)
Vidjeti unutar sebe iluziju sustava koji je glavni pokretač siromaštva jer vjerovanje u vođu guši kreativnost, a sve što donosi razvoj je povezano s kreativnošću koja  se u školi ne uči. Dakle, kreativnost pojedinca donosi rješenje, a njega nema jer sustav vjerovanja u tatu je apsolutno, iako mnogi ne vide posljedice takvog uređenja, odnosno ne vide da je sustav u apsolutnoj vladavini nad pojedincem a to je totalitarizam koji se javlja izmišljanjem izvanrednog stanja.
“Kao što je dobro poznato, ono što karakterizira i fašističke i nacističke režime jest da su dopustili postojanje postojećih ustava (Albertinski statut i Weimarski ustav), a prema paradigmi koja je akutno definirana kao “dvojna država” – postavili su pored pravnog ustava drugu strukturu, često nepravno formaliziranu, koja je mogla postojati uz drugu zbog izvanrednog stanja.”― Giorgio Agamben
Problem je mnogih ljudi što ne razumiju način funkcioniranja stvarnosti, oni koji se bave sobom misle da je to nevažno. Primjerice, mnogi ljudi koji su u religiji ili oni koji su tzv. duhovnjaci poputno zanemaruju materijalnu funkciju, ali ona im se vraća kao bumerang. Sjetimo se samo Oshovog pokreta i stvaranje njegovog grada u Oregonu koji je bio ugašen djelovanjem države. Kada propagirate jednu funkciju svijesti, a drugu zanemarujete u ovom slučaju materijalnu i intelektualnu koja se sastoji do dijaloga, dobijete udarac vlasti koja je apsolutna i koja je, kako je rekao Agamben u gornjem citatu, izmislila problem u kojem, srećom, nitko nije završio u zatvoru, odnosno ovo je zoran primjer kako zakone možeš koristiti kako god tebi odgovara. Novinari su tu posebna sorta ljudi jer većina njih je poluobrazovana, statistički podatak iz 2000.g., 50 posto nije završilo fakultet. Oni tako lako prijeđu na stranu egzekutora ili vođe. Takav svijet razvijaju roditelji svojim vjerovanjima i odgajaju djecu da budu pasivni zločinci, umjesto da razvijaju potencijale u svojem djetetu. Roditelji ne vjeruju u potencijale jer ne vjeruju niti u svoje potencijale iako je znanost dokazala da 95 posto djece ima svoju genijalnost ili osobnu crtu kreativnosti. Promjene počinju od uvida: ja sam središte svijeta. Ovaj koncept je istočna filozofija otkrila davno prije, trebati će nam vremena da mistični koncept privedemo u stvarnosti.

Nikola Žuvela