Osjećaj savršenstva kao ucjena

Zašto osjećamo krivnju? Zato jer nismo savršeni, a savršenost je glavni uzrok mnogih loših osjećaja.

Često slušam roditelje kako se žale se jer njihovo dijete nije bolje, povod takvog mišljenja je da žele odgojiti dijete  koje će stati na noge. Naravno, osjećaj koji pokušavaju što dublje usaditi u dijete je nepovjerenje u drugačiji ishod. Tko želi dijete odgojiti da razvije svoju osobnost? Roditelji odgajaju dijete tako da uguše osobnost, odnosno vjeruju da se to čini kroz obrazovanje. Osobnost se jača tako da se osposobljava da samostalno razmišlja i izražava emocije.

Kada pogledamo društvene mreže svatko tko pokuša samostalno razmišljati ima barem 10 negativnih komentara. Zašto je tomu tako? Zato jer ljudi žele izgraditi prosječnost, a dive se natprosječnosti.
Kada je Fromm rekao da jako malo ljudi voli svoje dijete, odnosno da vole svoje stavove vidjeti u djetetu, mnogi su reagirali tako što su ga napadali. O velikoj ljubavi roditelja javno se ne smije govoriti. Ista je situacija s odnosima, ako pokušate analizirati ljubav, dušobrižnici, moralni čistunci i zaštitari društvenog pogleda na ljubav odmah se osjećaju prozvani,  ali zbog tankog sloja argumenata ignorirat će vaša stajališta, izbjegavati razgovarati javno tako da danas imamo suludu situaciju da imate u Europi postotak od 70 posto rastava u većim gradovima, a da ne postoji javna rasprava ili pitanja zašto se to dešava. Naravno, to je karakter kolektivne narcisoidnosti prema Freudu, ili prema Jungu, petar-panovske generacije.
Svako savršenstvo nas truje i smatra se glavnim uzročnikom karcinoma. Ono je glas savjesti društva unutar nas i postoji sve dok smo navezani na društvo i društvena pravila. Zato većina dobrote koju vidimo u javnom prostoru je naučena dobrota, društvena dobrota koja dolazi iz osjećaja krivnje. Često na terapijama izleti to pitanje dobročinstva, neki uplaćuju za UNICEF, iako veći dio novaca ide za zaposlenike, što je realno, ali malo tko želi vidjeti realno. Dakle, kako je psihoterapija otkrila dobročinstvo svoj uzrok ima u ispiranju osjećaja krivnje, upita jesam li dobar, ako dajem onda sam dobar. Taj osjećaj dolazi jer ne radimo na sebi i svojim vrijednostima i treba nam nešto instant da operemo sebe kako bi dokazali svoju dobrotu.
Tko želi pomagati, mora se osposobiti i platiti svoje obrazovanje kako bi postao terapeut, liječnik i sl. To je poziv, a ne kratkotrajno ispiranje savjesti u kojem se dugotrajnim procesom otkriva i stvarni unutarnji motiv takve odluke. Osjećaj krivnje dolazi iz druÅ¡tvenog osjećaja za savrÅ¡enstvom ili potrebe za autoritetom gdje osoba preuzima negativni obrazac roditelja kako bi zadovoljio “savrÅ¡enog roditelja”, a to je onaj roditelj koji nas je najviÅ¡e povrijedio. Velika većina ljudi želi se dokazati upravo onome koji ih je najviÅ¡e povrijedio i zato dolazi do osjećaja krivnje jer se ne može zadovoljiti nezasitnog roditelja koji ne može voljeti sebe, a onda ne može voljeti svoje dijete.
Velika je to istina o odgoju i osjećaju krivnje kojem su podređeni svi zakoni kako bi ljudi bili što sigurniji u kažnjavanju drugih. Ipak, Jastvo koje se ovdje pojavljuje u ovom obliku, pokušava dovesti niže stavove u višu promatračnicu kako bi se vidjelo stvari iz šireg konteksta.

U ovom slučaju, jedini put kojim ljudi mogu ići jest napuÅ¡tanje druÅ¡tva i osjećaja savrÅ¡enstva. Ne možeÅ¡ se dokazati velikoj većini ljudi koji su odgojeni s nepovjerenjem u sebe i oni će uvijek pronalaziti greÅ¡ku gdje nikada nećeÅ¡ biti dovoljno dobar, njihova kritika i nezadovoljstvo izvire svakom porom. Narcis je okružen empatima, dok empati ustvari žele biti narcisi. ViÅ¡e o tome govorim u radionici Kontrolor – ovisnik kao programu koji se nasljeÄ‘uje od predaka gdje, htjeli vi to ili ne, možete djelovati u druÅ¡tvu ako ne slijedite ovaj program. To su kao druÅ¡tvena klatna koja se njiÅ¡u, ako ih ne slijedite, kao da ste isključeni iz struje, a onda joÅ¡ djecu uvjeravamo da je to dobro za njih. Velika većina ljudi se osjeća loÅ¡e sa svojim životom, a onda djecu uvjerava da je to dobar put.

Jedan od spinova društva i odgoja je taj da učimo djecu da završe prestižne fakultete, ako ne obične fakultete. A koji to fakultet uči djecu nezavisnosti, duševnosti, svemu onome iz čega proizlazi osjećaj sreće? Dakle, učimo ih da rade u modernim uredima kako bi bili moderni administratori zatvoreni u kompaniji s ljudima koji imaju ista stajališta, onda dolazi do osjećaja rutine i kažu i brak im je postao rutina. Točno, jer se zadovoljava društveni osjećaj savršenstva onoga što moraš ispuniti kako bi zadovoljio društvo, to jest roditelja koji te povrijedio i patiš za njegovom pažnjom koju ne možeš dobiti jer on/ona ne zna voljeti.

Dug je put odvajanja od društva, odrastanje je individuacija, ne događa se čarobnim štapićem, dapače, prepun je labirinata, ali kažu alkemičari da taj put nije zlato svetinje, često je hladno na tim mjestima, ali pogled je veličanstven. Tko ga je okusio nema više nikakve želje da se vraća na mjesto samokažnjavanja.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut